Isti trik joj, međutim, nije pošao za rukom sa novim albumom Panic Of Girls, koji se pojavio posle još jedne duge pauze (prethodni, baksuzni album The Curse Of Blondie izašao je 2003. godine), ovoga puta bez odgovarajućeg distributera i u vreme kada gitarski pop zvuk ne garantuje osvajanje vrhova top lista.
Ruku na srce, čak i da su okolnosti povoljnije, teško da bi Panic Of Girls, u najbolju ruku polovično ostvarenje, mogao da privuče ikog do nostalgičnih ljubitelja Blondie, uprkos modernoj produkciji i već poslovičnom češanju Debbie Harry i njene ekipe o vladajuće muzičke trendove (Lady Gaga, latinoamerički pop a la Shakira).
Pompezni, futuristički zvuk dolazi do izražaja u prvoj pesmi "D-Day", i od starta biva jasno da će naglasak biti na produkciji, a ne na glasu Harijeve, koja s obzirom na godine (66) ne može da se iskaže u punoj formi kao na prethodne dve ploče, a kamoli da zvuči kao u doba najveće slave grupe (1978-1981). Sledeća stvar, "What I Heard" zvuči poletno i obećavajuće, dok vrhunac dolazi u pesmi "Mother", tipičnom Blondie pop-roku sa blagom "Maria" aromom, koja sa razlogom izabrana za singl, mada zasigurno neće postati hit.
Ostatak Panic of Girls je, nažalost, loš paprikaš u sjajnom pakovanju i prolazi u znaku generičkog regea (čak tri pesme) i pesmičaka kakav je "Wipe Of My Sweet" u kojem Hari kao da ukršta Šakiru sa "Carribean Queen". Ali, taj debakl nije ništa prema kompjuterskom obezličenju njenog glasa u završnoj, latino kompoziciji "Mirame", pa se postavlja pitanje – ako i ozbiljne godine pritiskaju, a nove mode menjaju ukus i pravila, nije li ipak bolje za ovakve pevačke legende da ostanu ono što jesu nego da tužno pokušavaju da se utope u robotsku matricu, za koju se ionako čini da je progutala svetski mejsntrim.
Podrži Boom93
Boom93 je pokrenuo svoj shop - boom93shop, a kupovinom nekog od artikala podržavate rad naše redakcije. Svaki vaš doprinos, ma kako koliki bio, dragocen je. Jer pravo novinarstvo vredi.
Podrži Boom93
Dodaj komentar