Društvo

Istorijat studentskih protesta: Ključni momenti akademskih pobuna u Srbiji

Uloga studenata u protestima uvek se ispostavila ko značajna. Vlast je, obično, osetljiva na omladinu na ulicama, ali studenti u prethodnih nekoliko decenija nisu bili među najaktivnijim članovima društva. Koji studenstki protesti su obeležili razvoj demokratije u Srbiji, šta je to što su doneli, a i koji su bili ciljevi za koje su se borili? <div class="article-banner"> <div id="div-gpt-ad-1620632716371-0" class=" div-gpt-ad-1620632716371-0-loaded"> <div id="/21876124292/N1-SRB/n1-srb-inText" data-google-query-id="CP3UoL_f5_8CFQwd4AodsgkJiw"></div> </div> </div>

Iako su drugačiji po ciljevima, okolnostima u kojima su se dogodile, ali i političkom uređenju, studentske demonstracije 1968. godine pokazale su jedno – nijedna vlast, ma koliko totalitarna bila, ne voli studente na ulicama i spremna je na ustupke kako bi izbegla konflikte sa mladima.

Izašli su studenti tada na ulice zahtevajući demokratizaciju, više građanskih sloboda, ukidanje birokratskih privilegija i rešavanje ekonomskih pitanja, a pre svega nezaposlenosti. Ono što je bitno napomenuti jeste da studenti tada nisu zahtevali promenu društvenog I politčkog uređenja, već više prava u okviru socijalizma, odnosno, kako su tada govorili, tražili su socijalizam sa ljudskim likom. Protesti su trajali sedam dana, a u više navrata dolazilo je do sukoba sa policijom koja je prema studentima pokazala veliku brutalnost.

Studenti su se organizovali uz podršku pojedinih profesora i delovali na fakultetima, koje je policija blokirala. Studenti su dobijali batine i za najmanji povod, ali su dobijali i podršku velikog broja javnih ličnosti i umentika, kao što su Desnaka Maksimović i Mira Alečković. Takođe, treba napomenuti i da su se studentske demonstracije i Beogradu odvijale u isto vreme kada i studentski protesti širom Evrope – u kapitalističkoj Francuskoj i Zapadnoj Nemačkoj, ali i u komunisitčkoj Češkoj. Dok su se u zapadnom bloku borili za ekonomiju i ljudska prava, u istočnom glavna tema bila je liberalizacija komunističkog režima. Iako se činilo da je u pitanju godina u kojoj će doći do veliki društvenih i političkih promena, to se ipak u tom obimu nije dogodilo.

Drugi talasa studentskih demonstracija u tadašnjoj Jugoslaviji događa se tokom devedesetih godina i režima Slobodana Miloševića. U nekoliko navrata su studenti izlazili na ulice, uglavnom tražeći Miloševićevu smenu, priznavanje izborne krađe, ali i okončanje ratova koji su se vodili na prostoru tadašnje države. Protesti 91, 92, 96. i 97. godine događali su u okolnostima međunarodne izolacije zemlje, sankcija i nemogućnosti putovanja. U tome je upravo ležala i odlučnost i snaga studentskog pokreta, jer su ti mladi ljudi tada znali da drugu zemlju nemaju i da, ukoliko žele da ona krene u drugačijem pravcu, za to se moraju boriti na ulicama.

Dok su protesti 91. godine bili deo šireg društvenog pokreta i, na neki način, prelazak iz socijalizma u denokratiju, oni iz 92. bili su antiranti, dok su protetsi 96. i 97. bili usmereni ka demokratizaciji društva. Iako je nit koja je povezivala sve proteste bio taj zahtev da Slobodan Milošević ode, tadašnji predsednik nije poklekao pod pritiskom studenata, ali jeste dozvolio neke ustupke i izmene u izbornom sistemu.

Svi ti protesti iznedrili su i neke od studentskih lidera, koji su kasnije prerasli i u lidere političkih partija. Najpoznatiji među vođama protesta dvedesetih bili su Branislav Lečić, Žarko Jokanović, Dragan Đilas, Čedomir Jovanović i Čedomir Antić. Treba podsetiti i da je tokom devedestih, RTS, koji je tada bio pod kontrolom vlasti i Miloševićevog režima, emitovao intervju sa tadašnjim studenstkim liderom Draganom Đilasom u trajanju od 50 minuta, u kom je imao prilike da govori o zahtevima studentskih protesta i njihovom sagledavanju političke situacije.

Upravo to liderstvo je nešto što proteste devedesetih razlikuje od onih koji će doći tokom narednih decenija. Uprkos tome što su studenti izlazili na ulice u nekoliko navrata nakon demokratskih promena, pre svega zbog finansijskih zahteva koje se odnose na studiranje i budžetska mesta, ali i presuda Haškog tribunala, njihova društvena aktivnost postaće značajnija tek 2017. godine kroz proteste protiv diktature, a zatim i kroz proteste 1 od 5 miliona.

Tada su studenti izlazili na ulice kako bi se suprotstavili izbornoj dominaciji Srpske napredne stranke, ali i sve lošijem stanju u medijima, vladavini prava i demokratiji čiji je, kako su smatrali, glavni uzrok bio režim Aleksandra Vučića. Međutim, iako su od tada, pa sve do danas, to teme koje dominiraju kada je reč o protestima, mladi se često percipiraju kao apatični, a označavaju ih i kao grupu koja nije zainteresovana za društvene procese koji se događaju oko njih. Često takve kritike dolaze upravo od generacije njihovih roditelja, odnosno onih koji su devedesetih bili na ulicama.

Međutim, ono što treba naglasiti i objasniti jeste da su vremena, ali i okolnosti, potpuno drugačije. Tadašnja izolacija države kod studeneta je stvorila bes i kritičku masu, dok je danas mladima svet mnogo dostupniji, sa pasošem u ruci može se stići i do najudaljenijih krajeva, ali i do mnogo uređenijih država. Više je i mogućnosti da se bira način života, obrazovanje i budućnost, te veliki broj mladih svake godine odluči da napusti državu zbog političkih i društvenih okolnosti koje vladaju. Upravo na poslednjim protestima Srbija protiv nasilja, koji iako nisu organizovani od strane mladih i studenata, okupljaju veliki broj njih i često se može čuti da na ulice izlaze jer, kako kažu, ne žele da njihova deca žive u Srbiji kakva je danas, niti da za sebe žele budućnost kakva im se trenutno nudi.

Više informacija pročitajte OVDE.