Društvo

Kristina Stanojević o humanitarnoj tribini „Borba protiv nasilja – Put ka zdravijem društvu“

Foto: J. Milenković/Boom 93

Foto: J. Milenković/Boom 93

U utorak, 12. decembra, u 17 časova, u Maloj sali Centra za kulturu biće organizovana humanitarna tribina čija je tema „Borba protiv nasilja – Put ka zdravijem društvu“. Tribinu organizuje Udruženje „Hrabrija“. Sa Kristinom Stanojević, koja je osnovala ovo Udruženje, razgovarali smo o tribini i njenom humanitarnom karakteru, kao i o problemima sa kojima se suočavaju osobe koje trpe nasilje.

Tribina će biti organizovana kroz panel diskusiju, na kojoj će učestvovati Irena Stajić, diplomirani pravnik, Vladimir Dimitrijević, diplomirani psiholog, Marija Živić, socijalni radnik, Tamara Ilić, policijski službenik, kao i gost iznenađenja iz Centra za nestalu i zlostavljanju decu.

Jedna od važnih tema koja će biti obrađena na tribini jeste podrška onima koji su pretrpeli nasilje.

„Mislim da je podrška jedan od najvećih problema zato što se žrtve često suoče sa osudom. Osuđuju i same sebe, a onda još dobiju osudu i od okruženja. Treba da budu veoma psihički stabilne da bi se upustile u dalje korake, što ja smatram apsurdom. Kad ste već u tome i kad već to trpite, najmanje što vam treba je da vam neko kaže da budete još jači. S obzirom na to da je 21. vek i da su psiholozi dostupniji nego što su nekad bili, mislim da je vreme da kažemo da nije sramota ići kod psihologa, da nije sramota baviti se svojom glavom, već da je to neophodno“, navodi Kristina Stanojević za Boom 93.

Ono što naglašava jeste da ne može svaki psiholog prijati svakoj osobi i da je savim u redu promeniti ga.

„Ja sam se, kada sam prošla kroz nasilje, suočavala sa time da neće ni svaki policijski službenik da kaže sve informacije, kao ni socijalni radnik, tako da i tu isto imamo pravo da porazgovaramo sa više njih i odaberemo onog ko nam najviše prija“, navodi Kristina.

Kristina Stanojević ističe da nisu samo žene te koje trpe nasilje. 

„Niko ne osporava da ima mnogo više ubijenih žena, ali isto tako ima i mnogo više muškaraca koji su izvršili samoubistvo. I tom činjenicom se niko ne bavi. Ja nekako verujem da, ako bismo nasilju pristupili kao opširnoj temi, kao društvenom problemu, onda idemo ka rešenju. Ako gledamo koliko neko ima godina i kog je pola, mislim da i dalje ništa ne rešavamo“, smatra Stanojević.

Tribina je humanitarnog karaktera. Prema rečima Kristine Stanojević, njena ideja bila da pomognu nekom detetu. Navodi kako joj je užasno što decu lečimo SMS porukama.

Neće biti naplaćivanja ulaznica, već će biti postavljena kutija za dobrovoljni prilog. Kako kaže Kristina, svako može ostaviti onoliko koliko je u mogućnosti. 

Lea Jovanović boluje od cerebralne paralize i ima trajno oštećenje malog mozga. Kako je navedeno na sajtu Budi human, za dalji napredak Lei su neophodni svakodnevni tretmani defektologa, logopeda, somatopeda, banjska rehabilitacija, ali i tretmani u inostranstvu.

Nakon što Kristina Stanojević na časovima samoodbrane upoznala policijsku službenicu Tamaru Ilić, rekla joj je za Udruženje i iznela ideju o tribini, sve je, kako kaže, razvijalo svojim tokom.

Kristina Stanojević i sama je osoba koja je doživela nasilje. Pitali smo je sa kojim problemima se susretala kada su u pitanju institucije koje su zadužene za borbu protiv nasilja.

„Često se dovodi u pitanje ko je tu u stvari žrtva. Ono što je bilo karakteristično za mene, uvek sam išla našminkana. Nikada nisam htela da odem i nekome plačem. To je uvek dovodilo do zablude. Komunikativna sam, znam o čemu pričam. Koliko god da mi je teško, apsolutno sam svesna toga. Ja sam dete razvedenih roditelja i ono što znam jeste da ne želim da se svađam s njim preko dece. Taj deo suočavanja sa sopstvenim emocijama je sasvim normalan. Ono što sam ja doživljavala jeste da nisu shvatali kako se ja osećam u smislu da imam hrabrost, da imam snagu, to nije moj problem, ali nemam sve resurse da budem dobro i ne mogu da zaštitim sebe kada neko dođe u sedam ujutru i bude nasilan“, kaže Kristina. 

Takođe, kao jedan od problema vidi to što se onima koji prolaze kroz nasilje često govori: „Misli dobro/Biće sve u redu“. Prema njenim rečima, svima je neophodna jasnoća kako tačno da budu dobro, šta je tačno za njih dobro.

Kako je na snazi zabrana zapošljavanja u javnom sektoru, radnika u tim institucijama nema dovoljno, smatra Kristina.

„Veliki je broj predmeta. Da bi se neko zaista bavio konkretnim slučajem, konkretnom osobom i na adekvatan način, mislim da je potrebno više radnika u tim ustanovama“, kaže Stanojević.

Ideju da osnuje Udruženje za podršku žrtvama nasilja deci, ženama i muškarcima uz hrabre žene i muškarce lidere „Hrabrija“ dobila je na institutu PCI, u periodu kada je ostala bez posla. Posećivala je humanitarne tribine i želela da stupi u kontakt s ljudima koji se bave takvim akcijama.

„Verujem da je to mnogo na priči, a malo toga je u konkretnim akcijama. To se nekako pravda time da nemaju finansije, što apsolutno razumem i žao mi je što je tako, ali nije sve ni u finansijama. Postoji deo podrške kada neko treba da kaže da, kada odete u policiju i hoćete da prijavite nasilje, nećete se suočiti sa službenikom koji kaže da je divno što hoćete da prijave i da vam pružiti podršku. Uopšte tako ne izgleda. Mnogo je drugačije. Naravno da su oni u obavezi i ne kažem ništa protiv njih. Ima onih koji odlično rade svoj posao.  Važno je da shvatimo da te akcije koje treba da se preduzmu da bi žrtva napravila prvi korak nisu u toj priči, nego u tome da nisu same kada preduzmu taj korak, da imaju pravo da ih pozovu, da imaju tu mogućnost izbora“, smatra Kristina.

Na PCI institutu dobila je podršku pravnice Irene Stajić, koja joj je ponudila da uvek bude tu za Udruženje. Ući u pravni proces, kako kaže jeste skupo. Postoji deo koji je apsolutno besplatan, ali da bi neko zaista to uradio na pravi način, Kristina navodi da je neophodno da pravi pravnik bude tu.

„Ono što se, nažalost, dogodilo u maju ove godine jeste da mi je ubijen drug iz detinjstva u Duboni. Ja sam tad imala period približan depresiji i trebalo mi je vremena da shvatim da to što on, nažalost, više ne može da preduzme ništa, ja ne mogu da promenim, niti bilo ko od nas može. Ono što ja mogu da uradim jeste da se bavim svrhom i onim što ja osećam kao važnu temu, a to je definitivno borba protiv nasilja. Način na koji ja želim da joj priđem je potpuno drugačiji. Ubuduće planiramo humanitarne akcije kako u Požarevcu, tako i u ostalim gradovima. Već imamo pozive. Želeli smo da počnemo od manjih gradova, zato što verujem da je u Beogradu tako nešto dostupnije i da su ljudi drugačiji, takođe i u Novom Sadu. Zato je prva humanitarna tribina baš u našem rodnom gradu“, kaže Stanojević.

Kako kaže, u malom gradu pojačano je to da svako ima pravo da kaže šta misli.

„Grad nam je mali i uglavnom svi znamo sve. Kad se tako nešto desi, ide prvo ta osuda: ’Ti si mlada’, ’Rodila si jedno dete, zašto si rodila drugo’, ’Šta je sad s njim’“, navodi Stanojević.

Prema njenim rečima, diskriminacija ide od trenutka kad neko treba da dobije posao, do trenutka kada ima posao.

„Ono što je važno da shvatimo da neko ko prolazi kroz nasilje i, ako je to u pitanju godinama, oseća jedan konstantan umor. To ima veze i sa depresijom. Ja sam uvek gledala da dam sve od sebe na svakom poslu i da zaista budem na prisutna kada sam na poslu. To je jedan mehanizam kao da ste vi robot. Meni je tata često govorio: ’Gajo, ne možeš tako. I roboti se kvare. Ti nisi robot’. Baš zato što nisam robot mislila sam da neću da se pokvarim. I onda se desilo da sam se kvarila u smislu da sam imala blokada, da zaspim i ne mogu da se probudim, osećam umor i malaksalost. Dešavalo se da sam sama sa decom i da se samo srušim. Ja sam psihički svesna, ali ne mogu da se pomerim. Te blokade koje su mi se dešavale bile su jako teške. Srećom, to je kratko trajalo, pa se ništa nije dogodilo”, navodi Kristina.

Kristina Stanojević savetuje one koji prolaze kroz nasilje da se zaposle, kako bi bili finansijski nezavisni. Takođe, važno je da imaju podršku prijatelja i da se ti prijatelji ne plaše jer je „svaki taj nasilnik pre svega kukavica“

„Kad odlučite da niste više žrtva, i ne želite da nosite tu etiketu sa sobom, budete jači i on to oseća“, kaže Kristina.

Kao nešto što je ključno za borbu protiv nasilja u društvu Kristina izdvaja empatiju.

„Skloni smo tome da, kad je neka tema teška za nas, da kažemo „jao, ne mogu ja to“. Slična je situacija i kada je potrebna pomoć za neko dete. Šta god da nam je emotivno teško, skloni smo tome da kažemo da ne možemo da se time bavimo i da će se baviti neko drugi. Pa neće se niko drugi baviti. Sva ta dešavanja u maju su definitivno jedan dobar šamar svima nama da se zaista uozbiljimo i pristupimo temama kojima treba i, koliko god bilo neprijatno, da se suočimo sa svim sa čim treba da se suočimo. Kada je nasilje u pitanju, treba da imamo malo više empatije za bilo koga i da ne izgovaramo: ’Ko zna šta je ta osoba uradila, pa je to izazvala’. Šta god da je ta osoba uradila, pa da je to izazvala, niko ne treba da trpi nasilje“, zaključila je Stanojević.