Društvo

Virtuelni svet, stvarni problemi: Kako se zaštiti od digitalnog nasilja?

Foto: Pixabay ilustracija

Foto: Pixabay ilustracija

Internet i društvene mreže donose mnogo prednosti, poput umrežavanja sa velikim brojem ljudi i brze dostupnosti informacija. Ipak, one sa sobom nose i rizik od digitalnog nasilja, odnosno sajberbulinga (cyberbulling). O digitalnom nasilju razgovarali smo sa učenicima Medicinske škole u Požarevcu i nekadašnjim pedagogom Požarevačke gimnazije i predsednicom Udruženja „Kreativna pedagogija”, Živkicom Đorđević, a Policijska uprava u Požarevcu dala je savete kako se od njega zaštiti.

Korišćenju interneta i društvenih mreža mladi posvećuju znatan deo svog vremena svakoga dana. Rezultati istraživanja  „Stavovi mladih u Republici Srbiji o uticaju i značaju društvenih mreža” Centra za kreiranje politika i strategija pokazuju da skoro polovina ispitanika provodi na drušvenim mrežama između 1 i 3 sata dnevno. Kako se navodi, zanimljivo je što znatan procenat mladih, preko 40% njih, provodi preko tri sata ili su stava da provode previše vremena, te čak i ne broje vreme koje provode na društvenim mrežama. Veoma mali broj ispitanika koristi društvene mreže do sat vremena – 9.8% i do pola sata – 3.1%. 

Budući da ih koriste svakodnevno, to znači da su mladi svakodnevno i izloženi potencijalnim opasnostima na internetu.

Kako je navedeno na sajtu Unicefa, nasilje na internetu je svaki oblik nasilja koje nastaje upotrebom digitalnih tehnologija. Može se odvijati na društvenim mrežama, aplikacijama za razmenu poruka, gejming platformama i mobilnim telefonima. To je ponašanje koje se ponavlja i koje ima za cilj da uplaši, naljuti ili osramoti osobe koje su napadnute. 

„Postoje različiti oblici nasilja na internetu kao i što postoje u životu, nema velike razlike. Ono što jeste problem kada je nasilje na internetu u pitanju jer nedostaje susret sa mosobom koje vrše nasilje, tako da osobi nad kojim se vrši nasilje ostaje nepoznato o kakvim osobama se radi“, rekla je za Boom 93 Živkica Đorđević.

Kako je objasnila, neki od oblika nasilja na internetu mogu biti od ogovaranje, kada se o nekoj osobi loše govori, daju joj se pogrdna imena, iznose poluistine. Zatim, to je vređanje, kada se, kako kaže uvrede zbog nekih mana koje osoba ima, npr. problem sa vidom, zbog određene bolesti ili fizičkog izgleda – osoba je mnogo mršava, previše punačka, nespretna, itd. Takođe, dešava se da se na internetu saopštavaju neke tajne koje osoba rekla nekoj drugoj osobi, npr. ukoliko se prijateljice posvađaju.

Prema njenim rečima, moguće je i da mladi sa nekim na internetu imaju lepu komunikaciju, a kada se sretnu sa tom osobom, dožive velike neprijatnosti.

Veliku opasnost na internetu predstavlja različit erotski sadržaj, kao i pedofilija.

„Imala sam učenicu od koje se tražilo da se fotografiše na određeni nalin u kupatilu, da se skine da to pokaže i to bude do tog stepena manipulativno da osoba ne može da se odupre toj mreži u kojoj se uvukla“, rekla je Živkica.

Kako objašnjava, ima mnogo oblika nasilja na internetu, ali je suština da osoba to doživi kao veliku neprijatnost, kao ličnu sramotu, kao ličnu nemoć da se iz toga izvuče i nespremnost da sa bilo kim to podeli.

Jedan od oblika nasilja je i govor mržnje.

„U govor mržnje spada sve ono što će osoba na koju se to odnosi da doživi kao nekakvu povredu, nekakve ružne reči koje se iskazuju u vidu psovski, pretnji, preko vređanja na nacionalnoj osnovi, preko pogrdnih imena koja će se davati, do otvorenih pretnji da će nekoga neko da sačeka da pretuče, ubije ili da namesti nešto. Govor mržnje je sve što dovodi do toga da se jako loše osećate“, objašnjava Đorđević.

Sa učenicima Medicinske škole u Požarevcu, Teom Ivanović (I godina), Anom Radojković (I godina), Nikolinom Stevanetić (II godina), Đorđem Petrovićem (IV godina) i Miljanom Nastasijević (III godina), razgovarali smo o tome da li su se oni ili njihovi prijatelji suočili sa nekim oblikom digitalnog nasilja. Takođe, pitali smo ih znaju li kako se od digitalnog nasilja mogu zaštiti.

„Često putem društvenih mreža dobijam komentare na osnovu svog fizičkog izgleda, a bilo je situacija kada se desi da mi dosta starije osobe pišu poruke koje neki put ignorišem jer ne želim veće probleme“, rekla je Miljana Nastasijević.

Foto: A. Stepanović/Boom93

Smatra da je najbolje potražiti savete od nekog starijeg i odluče da li da blokiraju ili da prijave slučaj, što zavisi od težine oblika nasilja na internetu.

„Nisam imao prilike da se susretnem sa digitalnim nasiljem, ali, nažalost, imam dosta primera u svojoj okolini koji jesu. U nekoliko slučajeva to su bile i jako teške situacije u kojima se uključivala i policija. Govorim upravo o tom dopisivanju sa starijim osobama“, rekao je Đorđe Petrović.

Foto: A. Stepanović/Boom93

Kada je u pitanju način na koji se od digitalnog nasilja može zaštiti, Đorđe smatra da je ključ u  dobrom ponašanju na internetu i adekvatno korišćenje društvenih mreža.

„Nažalost, dešavalo mi se da mi puno stariji ljudi pišu i da, kada ne odgovorim na takve poruke, prete. Ja bih to prijavila nekom starijem i profil bih blokirala. Da bismo se zaštitili, potrebno je znati kako koristiti internet i jer, koliko god internet imao lepih strana, isto toliko ima i jako loših. Da bismo izbegli to, trebalo bi se paziti šta se stavlja na društvene mreže, koga prihvatamo i šta delimo, jer, iako toga nismo svesni, mi veliki broj informacija delimo na internetu, a uopšte ne obraćamo pažnju na to“, kaže Nikolina Stevanetić.

Foto: A. Stepanović/Boom93

Tea Ivanović navela je kako joj se više puta dešavalo da od osoba koje poznaje dobije neumesne poruke i sl., ali da su to bili sitni sukobi koje su prevazišli međusobno.

„Dogovodilo se i da mi pišu starije osobe pišu ili fejk profili, ali ja takve poruke ne otvaram ili samo blokiram korisnika. To bih preporučila svima – ili da se obrate starijoj osobi za pomoć, ukoliko je to prešlo granicu normal,e ili da blokiraju taj profil“, rekla je Tea.

Foto: A. Stepanović/Boom93

Ana Radojković lično nije doživela nijedan oblik uznemiravanja ili nasilja na internetu.

„Nisam imala iskustva s tim. Poznajem osobe koje su imale iskustva da im pišu starije osobe. Smatram da stvarno ne bi trebalo da širimo toliko informacija o sebi i, kad god nam se desi nešto, da prijavimo nekom starijem ili, ako to pređe u nešto baš nekontrolisano, da prijavimo policiji“, kaže Ana.

Foto: A. Stepanović/Boom93

Iz Policijske uprave u Požarevcu za Boom 93 rečeno je da su u toku 2023. godine PU u Požarevcu prijavljena tri slučaja nasilja na internetu nad učenicima osnovnih škola i jedan slučaj nad učenikom srednje škole.

„Od ovog broja, učenici osnovne škole prijavili su jedan slučaj vršnjačkog nasilja i dve pretnje upućene putem društvenih mreža, dok je učenik srednje škole prijavio objavljivanje fotografija neprimerenog sadržaja“, rekli su iz PU u Požarevcu. 

Kako su naveli, u toku 2022. godine evidentirana je po jedna prijava nasilja na internetu nad učenicima osnovne i srednje škole. 

Iako su svi učenici sa kojima smo razgovarali, naveli da su čuli za slučajeve kada su starije osobe pokušale da stupe u kontakt sa maloletnim licima, a nekima od njih se to i lično dogodilo, u PU u Požarevcu u toku 2023. godine nije evidentirana nijedna prijava da su odrasle osobe pokušale da stupe u kontakt sa maloletnicima.

Kako se zaštiti na internetu?

„Pripadnici policije veliku pažnju posvećuju preventivnom radu sa učenicima osnovnih škola i, u dogovoru sa njihovim predstavnicima, sprovode aktivnosti kako bi đake upoznali, između ostalog, i sa temom digitalnog nasilja i objasnili im kako da se zaštite i šta da urade ukoliko su oni ili neko od njihovih vršnjaka žrtve“, navode iz PU u Požarevcu. 

Jedna aktivnosti policije je projekat „Zajedno i bezbedno kroz detinjstvo“, tokom kog policijski službenici razgovaraju sa učenicima kako da im profili na društvenim mrežama budu bezbedni, ali i kako da prepoznaju nasilje, šta da urade ukoliko se neko prema njima ponaša nasilno i kome da se obrate za pomoć i zaštitu.

„Ono što deca treba da znaju je: da nikada ne šalju poruke, fotografije ili drugi materijal koji bi nekome mogao da naškodi, da lozinku ne treba da otkriju nikom pa čak ni najboljem prijatelju, da zajedno sa roditeljima ili osobom od poverenja, odrede internet stranice koje mogu posećivati. Takođe, ukoliko decu nešto plaši, zbunjuje, uznemirava i ako imaju neki problem na internetu, obavezno o tome treba da razgovaraju sa roditeljima ili osobom od poverenja“, rekli su iz PU u Požarevcu. 

Ističu da je veoma bitno da nikada ne smeju pristati na sastanak sa osobom koju lično ne poznaju, te da takve pozive treba ignorisati i prekinuti svaku komunikaciju sa bilo kim ko insistira na susretu. O tome obavezno treba da obaveste svoje roditelje.

„Ukoliko ipak dođe do nasilja na intrenetu, to se može prijaviti besplatnim pozivom policije na 192, lično policijskom službeniku, na sajtu MUP-a, na platformi „Čuvam te“, Nacionalnom kontakt centru za bezbednost dece na internetu SOS telefonskom linijom 0800/200-201, Nacionalnom dečijom linijom na broj 116-111 i pozivom broja 19833“, kažu iz PU u Požarevcu.

Kako objašnjavaju, postupak nakon prijavljenog slučaja digitalnog nasilja izgleda tako što pripadnici kriminalističke policije koji poseduju sertifikat za rad sa decom i maloletnicima sa njima obavljaju razgovor u prisustvu njihovih roditelja ili staratelja, a potom obaveštavaju nadležno tužilaštvo, po čijem nalogu preduzimaju dalje mere i radnje na rasvetljavanju ovih slučajeva.

Digitalno nasilje i mentalno zdravlje

Kako je navedeno na sajtu Unicefa, posledice digitalnog nasilja mogu da traju dugo i da na različite načine utiču na osobu:

  • Mentalno - osećaj uznemirenosti, neprijatnosti, neadekvatnosti, ljutnje
  • Emocionalno - osećaj srama ili gubitak interesovanja za stvari u kojima je osoba pre uživala
  • Fizički - umor (gubitak sna) ili simptomi poput bolova u stomaku i glavobolje

Digitalno nasilje pojačava stres i patnju u svakodnevnom životu. Izloženost digitalnom nasillju povezana je sa depresijom i niskim samopouzdanjem.

Prema rečima Živkice Đorđević, digitalno nasilje ima dva aspekta koji dovode do velike emocionalne patnje.

„Osoba je sama negde sebe otvorila na elektronskom polju, preko društvenih mreža, preko interneta, sama je prihvatila nešto i nakon toga kreće da doživljava nasilje. S jedne strane postoji osećaj griže savesti što su to dozvolile, osudu sebe kako sam, a s druge strane postoji straho od tih drugih osoba koje koje se prema njoj tako odnose“, smatra Živkica.

Foto: A. Stepanović/Boom93

Prvi korak prilikom psihološke podrške deci koja su pretrpela neki oblik digitalnog nasilja jeste validacija.

„Validacija znači da vi saslušate osobu o tome šta se sa njom dešava – da steknete poverenje, da vam kaže šta joj se dogodilo, da opiše situaciju i kako se u vezi sa tim oseća“, objašnjava Živkica.

Sledeći korak je, kako kaže, normalizacija, gde se osobi kroz razgovor predstavlja da nije jedina kojoj se to dešava.

„Sledeći korak je ohrabrivanje osobe, kada pitamo da li je imao ili imala probleme koje je uspeo/uspela da reši, pa se priča o tome malo i onda osoba shvati da ima kapacitete da može da uradi to. U četvrtom koraku vršite osnaživanje osobe, gde kažemo da uz našu podršku i pomoć može da se osnaži i da vidimo koji su putevi iz kojih može da se izađe. U petom koraku nudimo strategije, kako se to radi da se iz problema izađe. U šestom koraku dajemo konkretan primer i plan“, navodi Živkica.

Bilo da se razgovara sa psihoterapeutom, pedagogom, roditeljem, prijateljem i sl., ističe da je važno znati da se do oporavka stiže strpljivo, za šta je nekada potreban dug vremenski period.

Nekada deca ne žele da otvoreno govore o tome što im se dešava, ali postoje znaci koji ukazuju da se suočava sa teškim situacijama.

„Prvi znak da se nešto dešava sa osobom, a o čemu ona ne može da priča, što bi se moglo definisati kao nasilje, jeste promena u ponašanju. Osoba koja je do juče bila vedra, vesela vidite sada je zabrinuta, ućutkana, povlači se u sebe. Emituje nekakve spoljašnje znake koji pokazuju da se sa njom praktično nešto dešava i da se nešto menja. Osoba koja je do juče bila uredna postaje zapuštena, osoba koja počinje previše ili premalo da jede. Postoje prvo spoljne manifestacije koje će pokazati da se nešto s njom dešava“, objašnjava Đorđević.

Važno je da roditelji imaju uvid u to kako deca koriste internet i društvene mreže, kao i da postoji odnos poverenja između njih i njihove dece.

“Kako se dete sve više oslobađa i ulazi u pubertet i posebno mladi adolescenti koji vole taj tajanstveni svet, neće baš sve da se zna itd. Nije loše da roditelji ponekad prosto provere vrednosno, da razgovaraju sa osobom. Smatram da ukoliko je to ugrađeno kroz ceo proces vaspitanja deca grade poverenje. Možda kad, što bi se reklo, zabrljaju, neće baš odmah da kažu, ali će posle nekoliko dana da kažu da im se nešto dešava itd. Tamo gde je odnos izgrađen, lakše će se otkrivati tajne”, navodi Živkica.

Preporuka koju daje roditeljima jeste da ne treba da budu policajci i da ispitaju i grde decu, već da ih pitaju ima li nečega zanimljivog, postoji li nešto što može da čuje, pa da iz toga nešto nauči. Napominje da će dete nekada lakše ispričati problem iz trećeg lica ili drugog, govoreći da se to desilo njegovom drugu ili da je čuo da neko ima problem.

Živkica Đorđević smatra da je kod digitalnog nasilja jako važna prevencija, te da bi školski sistem trebalo dosta da radi na tome.

“Mislim da bi tu najbolji bio rad na određenim radionicama, ili, ako nećemo da izdvajamo, mislim da svaki nastavnik može da kroz svoje gradivo deo časa posveti tome i da pošalje neku poruku”, smatra Živkica.

Njeno iskustvo sa adolescentima pokazuje da oni ne vole predavanja i suvoparne priče, kao i da im je to dosadno. Taj sadržaj je moguće približiti učenicima na drugi način.

“Ako imate npr. engleski jezik i imate nastavnu jedinicu koja se bavi nekakvim načinom života mladih u savremenom dobu, modom itd., možete dobro da otvorite tu temu: šta znači ući u visoku modu, kakvi su svi ti ljudi, šta i kako kupujete preko interneta. Treba dati jednu slobodu nastavniku da on stvarno na času iskreira, kad god mu se ukaže mogućnost. Matematičari kroz nastavne zadatke, kroz verovatnoću mogu dati zadatak kolika je verovatnoća, ako ti se javi desetoro ljudi, da jedan od njih bude taj ko će te maltretirati itd.”, navodi Živkica.

Ističe da treba kreirati jedan nastavni proces u kome je nastavnik slobodan da razgovara sa svojim učenicima, i da učenici imaju povrerenje u njega. 

“Nastavnik treba da ima svest da svaki čas treba da bude neka vrsta vaspitnog dela gde on osnažuje mlade u znanjima za mentalno zdravlje, za ličnu zaštitu, za bezbednost, za pomoć. Jedan deo je baš ta digitalna industrija koja je danas jako korisna”, zaključuje pedagog. 

Foto: Ministarstvo informisanja i telekomunikacija