Šta je pisao Tajm: Kako Srbija proizvodi sjajne košarkaše kakav je Nikola Jokić

Nikola Jokić potiče iz dugog niza sjajnih košarkaša iz zemalja bivše Jugoslavije, navodi američki magazin. 

To uključuje Krešimira Ćosića, hrvatskog igrača koji je odbio NBA da bi igrao za reprezentaciju Jugoslavije; Vlada Divca koji je 2019. primljen u Košarkašku kuću slavnih; i Peđu Stojakovića, napadač koji je igrao 1990-ih i 2000-ih godina.

„Kada razgovaram sa Amerikancima, trudim se da shvate da se Jokić nije dogodio tek tako. Ako pogledate unazad, videćete da smo imali igrače poput Jokića sve od ’60-ih i ’70-ih godina“, kaže Miloš Jovanović, srpski košarkaški novinar.

Rane godine
Košarku su zvanično uveli u nekadašnju Jugoslaviju radnici američkog Crvenog krsta 1923. godine, piše Tajm u tekstu od prošlog juna.

Ali zemlja je zaista počela da investira u sport nakon Drugog svetskog rata, kada je jugoslovenska vlada želela da promoviše timske aktivnosti kao deo svoje političke agende.

„Socijalističke zemlje kao što je Jugoslavija osnažile bi timske sportove kao način promocije zajednice. Nije bilo boljeg načina da se ljudi izjednače nego stavljanjem u timske sportove“, kaže Jovanović.

Jovanović smatra da je socijalistički način razmišljanja pomogao u negovanju stila igre koji će na kraju postati poznat kao košarka bez položaja.

U Sjedinjenim Državama, košarkaši su obično obučeni da se specijalizuju za određene pozicije. Viši igrači su se fokusirali na to da ostanu blizu koša, zakucavaju i koriste svoju fizičku snagu za odbranu. Niži igrači su ohrabreni da se više fokusiraju na dodavanja, dribling i skokove dalje od koša.

U Jugoslaviji je, međutim, bilo drugačije. Svi mladi igrači su trenirali koristeći iste vežbe bez obzira na visinu ili individualnu snagu.

„To je bilo obeležje jugoslovenske škole košarke. Nisu hteli da te profilišu po veličini. Nisu hteli da kažu da si plej pa se fokusiraš na stvari pleja, ti si centar pa se fokusiraš na stvari centra. Svi uče kako da driblaju, kako da dodaju i kako da šutiraju“ kaže Jovanović za Tajm.

Činilo se da je takav stil treninga učinio jugoslovenske igrače visoko konkurentnim.

Između 1961. i 1988. godine, muška reprezentacija osvojila je pet olimpijskih medalja, šest medalja FIBA Svetskog prvenstva i 13 medalja FIBA Evrobasketa. Jovanović, koji je odrastao gledajući reprezentaciju, kaže da je njihov uspeh bio neverovatan za gledaoce.

„Godine 1988. smo osvojili olimpijsko srebro, 1989. smo osvojili Evrobasket, a 1990. smo osvojili Svetsko prvenstvo, tako da smo bili uzastopni evropski i svetski prvaci i osvajači srebrnih olimpijskih medalja. Bilo je dobro jer smo u još uvek bili mala zemlja, ali smo mogli da se držimo pored ovih mnogo većih zemalja kao što su Nemačka, Španija i Sovjetski Savez. Osećali smo da je to naša lična priča o Davidu i Golijatu“, opisap je novinar.

Raspad Jugoslavije
Ali baš kada je izgledalo da je jugoslovenska košarkaška reprezentacija na vrhu sveta, u zemlji je izbio rat.

Borbe — koje su uključivale etničke sukobe, pobune i ratove za nezavisnost — počele su 1991. i nastavile se i prekidale čitavu deceniju. Više od 140.000 ljudi je ubijeno, a skoro četiri miliona je raseljeno, stoji u tekstu Tajma.

Rat je takođe rezultirao sankcijama Jugoslaviji, što je značilo da je njena košarkaška reprezentacija iznenada odsečena od svih međunarodnih takmičenja. Ovo je bilo posebno frustrirajuće za mnoge ljubitelje jugoslovenske košarke pošto bi Olimpijske igre 1992. ponudile Jugoslaviji priliku da se takmiči protiv američkog „Drim tima“ koji je uključivao legendarne igrače poput Majkla Džordana, Medžika Džonsona i Larija Birda.

Više informacija pročitajte OVDE.