Društvo
Lake mete zlostavljanja i nasilja, ne pominju se ni u pravilniku o kućnom redu: Kakav je položaj osuđenika sa invaliditetom u srpskim zatvorima?

ilustracija/pixabay
Osuđenici sa invaliditetom u našim zatvorima i pravosuđu nisu prepoznati kao posebna populacija koja bi trebalo da uživa sva inkluzivna prava koja im po slovu domaćih zakona pripadaju.
Koliko je njihov položaj neregulisan govori i činjenica da se oni ne pominju u Pravilniku o kućnom redu kazneno-popravnih zavoda i okružnih zatvora ni u jednom članu, niti u izveštajima Uprave za izvršenje krivićnih sancija, ali niti u bilo kojoj statistici uopšte, piše Danas.
Filip Mirić doktor krivičnopravnih nauka koji se bavi položajem osuđenika u ustanovama za izvršenje zavodskih sankcija u našoj zemlji, kaže da koliko broj osoba sa invaliditetom prođe kroz zatvor i pravosudni sistem nije poznat, jer se time niko ne bavi.
– Ono što znamo je prikupljeno iz teorije. I taj broj, ako pričamo o fizičkom invaliditetu je zaista mali. Postoje dve situacije, da osoba sa invaliditetom dođe na izdržavanje kazne ili da invaliditet stekne tokom izdržavanja kazne, najčešće nakon fizičkih obračuna. Ipak, broj onih sa psihosociljnim invalitetetom je mnogo veći. Kazna lišenja slobode, čoveka ne rešava nužno samo slobode, mnogi se teško privikavaju na život u zatvoru – rekao je Mirić.
Termin invalidnost tako se odnosi se na različite vrste i nivoe oštećenja, teškoća ili smetnji, odnosno nepravilnosti u području fzičkog, psihičkog, psihofzičkog i socijalnog razvoja.
Posebno je kako ističe Mirić, težak položaj osuđenika sa mentalnim invaliditetom. Odredbom 12.1 Evropskih zatvorskih pravila je propisano da lica koja su duševno obolela i čije duševno stanje ne dozvoljava da budu u zatvoru moraju biti smeštena u specijalnu ustanovu.
Međutim, kako je pisao u svom blogu, uprkos tome, primetno je da se određeni broj osuđenih lica sa teškim mentalnim poremećajem nalazi u zavodima za izvršenje krivičnih sankcija u kojima ne postoje odgovarajući uslovi za njihovo lečenje i tretman, a navedene osobe su ili došle sa već postojećim poremećajem u zavod ili su obolele u toku izdržavanja kazne.
– Problem je u nedostatku adekvatnih terapija, zatvorskih deprivacija i svega onoga što dovodi do psihičkih problema kada počne odsluženje kazne. Mali je broj psihijatara. U ovakvim ustanovama radi obično jedan ili nijedan, odnosno dolazi periodično. Kako svaki osuđenik ima pravo da se obrati lekaru, a to obično bude doktor opšte prakse, na kraju se sve svede na lečenje anksioznosti ili depresije – kazao je Mirić.
Manje od sto osoba sa invaliditetom u zatvorima
Kada se Srbija pripremala za otvaranje Poglavlja 23 u pregovorima sa Evropskom unijom, u Zabeli 2016. godine otvorene su prve ćelije za invalide. Tada je rečeno da u celom zatvorskom sistemu u Srbiji, koji ima više od 10.000 pretvorenih i osuđenih osoba, svega 69 osoba ima neki telesni nedostatak, kao što su amputacija uda, slepilo na jedno ili oba oka, ili neki drugi teži oblik deformiteta.
Slični podaci su i u nama bliskoj zemlji, Hrvatskoj, gde godišnje od 60 do 80 osoba koji prođu kroz kroz zatvorski sistem imaju su neki oblik fizičkog i senzornog invaliditeta.
Mirić je 2006. godine u okviru studija obišao ustanove za izvršenje krivičnih sankcija u Srbiji i prvo što je tada primetio je bila nedostupnost, odnosno nedostajanje rampi. Od te činjenice krenula je i njegova zainteresovanost za položaj osoba sa invaliditetom u zatvorima. Teškoće sa kojima se ove osobe suočavaju u društvu, u zatvorima se samo povećavaju.
– Kada sam pitao nadležne zašto su objekti nedostupni, budući da je zatvor društvo u društvu, odnosno slika jednog društva, rečeno mi je da u tom objektu nema osuđenih osoba sa invaliditetom. Na takav će odgovor najčešće naići svi oni koji istražuju ovu temu – nastavlja on.
Po našim zakonima, obaveza je da zgrada mora biti dostupna, bez obzira da li je koristi jedna, pet, hiljadu ili nijedna osoba sa invaliditetom. Broj osoba je irelevantan, a obaveza univerzalna i odnosi se na sve objekte.
Osobe sa fizičkim i senzornim invaliditetom najčešće se u zatvorima susreću sa neadekvatnim prostorijama, zbog prenaseljenosti objekata. U izveštajima Uprave za izvršenje krivičnih sankcija uvek se podvlači da u zatvorima postoje pojedine prostorije prilagođene za osobe sa invaliditetom, ali tu priča oko inkluzije staje. Na ove probleme ukazuju i organizacije koje se bave ljudskim pravima, pa i međunarodne, poput Ujedinjenih nacija.
– Svi zavodi imaju po jednu sobu za osobu sa invalididtetom i to je u izveštajima tačno. Postoji prostorija koja je za korisnike kolica. Ali čitav tretman života u zatvoru nije prigođen osobama sa invaliditetom! Zašto se za početak ne vodi posebna statistika, barem u okviru zdravstvene službe o osobama sa invaliditetom. To je moj predlog za budućnost, da se tako vodi evidencija, da imamo od nečeg da krenemo, pa da poboljšavamo uslove života tih ljudi – rekao je Mirić.
Više pročitajte na LINKU.