Društvo

Zašto u Srbiji deca ubijaju?

Foto: J. Milenković/Boom93

Foto: J. Milenković/Boom93

U Srbije je sve češće moguće pročitati vest kako su maloletnici pretukli na smrt neku osobu. Samo u poslednja tri meseca, desila su se četiri ubistva koja su izvršili maloletnici ili su bili saizvršioci u ovim ubistvima.

Sigurno da je najstrašniji zločin u Srbiji onaj koji je počini tada trinaestogodišnji K.K. kada je 03. maja prošle godine u Osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ u Beogradu, iz vatrenog oružja ubio devetoro učenika i jednog radnika obezbeđenja.

Odmah sutradan desio se još jedan jeziv zločin kada je dvadesetogodišnji Uroš Blažić (mlađi punoletnik) u mestima Malo Orašje i Dubona iz automatske puške ubio devet madih osoba, od kojih dvoje maloletnika, a još 12 ranio.

Nakon ovih tragedija činilo se da je društvo rešilo da se problemu nasilja ozbiljno posveti.

 
Međutim, danas, više od godinu dana od ovih tragedija stvarnost je sumorna i možda čak i gora nego pre majskih tragedija.

Poslednje u nizu ubistava koje su izvršili maloletnici je ubistvo beskućnika M.S. (64) u Beogradu. Njega su 20. avgusta pretukli mladić od 19 godina i dvojica maloletnika od 16 godina. M.S. je nakon tri dana podlegao povredama koje su mu nanela ova lica.

U julu su prilikom pljačke tri mladića, od kojih je jedan imao svega 14 godina, ubili stariju ženu u Bačkom Petrovom Selu. Nesrećna žena je, takođe, preminula od posledica brutalnih batina.

U junu su jedan šesnaestogodišnjak i jedan punoletan mladić  batinama usmrtili šezdesetogodišnjaka u Bačkom Gradištu.

 
Još jedno ubistvo koje su izvršila maloletna lica starosti 17 i 16 godina, desilo se krajem maja ove godine kada su u dečjem parku pretukli Đorđa Mijatovića, brata potpredsednika Vlade Federacije BiH.

Kao što može da se primeti, zajedničko svim ovim ubistvima je brutalno prebijanje žrtava koje su podlegle od zadobijenih povreda.

Takođe, ne postoje ni jasni motivi ovih zločina, već se čini da su ovi maloletnici jednostavno tukli žrtve, uopšte ne razmišljajući o posledicama, koje su nažalost bile fatalne.

No, nisu samo alarmantni događaji sa fatalnim ishodom.

 
Skoro svakodnevno možemo pročitati neki članak u kome piše da je došlo do tuče maloletnika gde se koristilo hladno oružje, a da su u takvim incidentima lica zadobila veoma teške povrede opasne po život, tako da možemo da zahvalimo i faktoru sreće što ove crne brojke nisu još veće.

Nasilje na sve strane: verbalno, medijsko, ulično…
Može se slobodno reći da je nasilje proželo svaku poru našeg društva. Ono je prisutno u svakodnevnom govoru, u javnom prostoru, na medijima, društvenim mrežama, politici, na sportskim priredbama, u školama.

Čitave generacije dece su odrasle i formirale se kao ličnosti u ovakvom okruženju.

 
Treba napomenuti da su navijačke frakcije u mnogome zaslužne za sve veću pojavu ovako ekstremne agresije koju ispoljavaju maloletnici. Upravo u adolescentskom dobu, navijačke grupe vrbuju mlade ljude koji veoma lako prisvajaju model ponašanja na tribinama, koje se kasnije premešta na ulicu. Sa druge strane država se pokazala vrlo popustljivom kada su navijači u pitanju, pa mladi smatraju da će pripadanjem određenoj navijačkoj grupi biti zaštićeniji od zakona.

 
Kada su sankcije za maloletnike u pitanju, naša zemlja ima manje-više slično uređenu kaznenu politiku. U Srbiji dete do četrnaeste godine nije krivično odgovorno, ma koliko teško krivično delo da izvrši. Od 14. do 18. godine maloletnici postaju krivično odgovorni za određena krivična dela, ali su kazne znatno blaže u odnosu na odrasle. Naš Krivični zakonik čak prepoznaje i mlađe punoletnike (od 18 do 21 godine) i oni takođe ne mogu biti osuđeni na maksimalne zatvorske kazne. Ova starosna grupa može biti osuđena maksimalno na kaznu zatvora od 20 godina.

U ovu kategoriju spada i Uroš Blažić, koji je izvršio masovno ubistvo u Duboni i Malom Orašju. Iako je za delo za koje se on tereti predviđena i doživotna kazna zatvora, on neće moći da bude osuđen na nju jer je u trenutku izvršenja krivičnog dela imao manje od 21 godinu. Maksimalna kazna zatvora koju će Blažić moći da dobije je 20 godina zatvora.

Tamara Džamonja Ignjatović: Živimo u društvu u kome je nasilje prihatljivo, ali ne treba generalizovati
Psihološkinja Tamara Džamonja Ignjatović za Danas kaže da, što se tiče ubistava koje su izvršili maloletnici, svaki od tih slučajeva treba sagledati pojedinačno, a ne generalizovati.

„Svaki od tih slučajeva treba posmatrati posebno. Međutim, prebijanje nekoga do smrti, bez motiva, naročito ako nije u pitanju neka materijalna dobit, je uz sve ograde, težak oblik psihopatije sa primesama sadizma. I to je važno napomenuti, jer psihopatija može da postoji i bez primesa sadizma. Ono što razlikuje na primer ubistvo iz vatrenog oružja od prebijanja nekoga na smrt je lični kontakt odnosno ubica mnogo više ličnog ulaže u taj čin“, kaže Tamara Džamonja Ignjatović.

Ona naglašava da je takvo nasilje posledica frustracija koje su svuda oko nas.

„U društvu ima previše frustracija, ali nije za svakoga neki događaj jednako frustrirajući. One izazivaju bes, ali u slučaju prebijanja na smr beskućnika na Adi, nije samo bes u pitanju, već i uživanje u tome, jer nije postojao apsolutno nikakav motiv da se čovek ubije od batina“, navodi naša sagovornica.

Prema njenim rečima mi trenutno živimo u društvu u kome je nasilje potpuno prihvatljivo i vlada princip nekažnjivosti.

„Mladi na televiziji i na internetu konstantno gledaju opskurne ljude koji propagiraju nasilje. Oni prolaze nekažnjivo, o njima se piše, imaju novca, voze skupa kola i na taj način mladima postaju uzori i usvajaju takav model ponašanja“, kaže psihološkinja.

Kada je u pitanju prevencija nasilja ona naglašava da je to moguće, ali da mi nemamo razvijen sistem za rano prepoznavanje devijantnog ponašanja.

„Kod psihopatije ovog tipa, kakva je u slučajevima prebijanja ljudi na smrt, moguće je na vreme prepoznati znake koje ukazuju na ovakvu devijaciju. Svako ko je u kontaktu sa takvom decom može da primeti da nešto nije u redu. Od roditelja, škole, do njihovih vršnjaka. Međutim, mi još nemamo razvijene mehanizme da bi se ovakve stvari preupredile. Često se radi i suprotno, pa u mnogim porodicama roditelji takvu decu tretiraju tako da se apsolutno udovoljava svim njihovim potrebama, umesto da se uoči problem i da se on rešava“, napominje Tamara Džamonja Ignjatović.