Društvo

Šta ćemo sa cenama: Hrana u Srbiji najskuplja u regionu

FOTO:Boom93/S.Lisac

FOTO:Boom93/S.Lisac

Šta je uzrok visokih cena u Srbiji, zašto su one među najvišima u okruženju, i zašto su srpski proizvodi, često jeftiniji na rafovima marketa u regionu nego u zemlji porekla? Profesor Ekonomskog fakulteta Ljubodrag Savić kaže za Insajder da su neke zemlje koje se nalaze u našoj regiji, pre svega Hrvatska i Slovenija, članice Evropske unije (EU) koje podležu zakonima koji su mnogo stroži i osetljivi, i da je to jedan od odgovora na ova pitanja.

“Srbija je najveća zemlja na Balkanu i očigledno atraktivno tržište. Od 2000. godine, kada su došle strane kompanije, većina je mislila da će Srbija biti Eldorado, ali nisu oni došli zbog nas, nego su došli zbog sebe. I sada, umesto da imamo jednu konkurentsku borbu i ono što ima Evropska unija - nadmetanje u kvalitetu i nižim cenama, imamo obrnutu situaciju - slabiji kvalitet i više cene”, ističe on. 

Profesor Savić smatra da je to posledica nekoliko stvari. 

“Prvo, tu država očigledno ne radi svoj posao. Pitanje je da li, mada je to lako reći, država to i može. Ona je dovela velike markete, i u tom smislu ima neku obavezu. Ne radi to samo srpska država, to radi i većina sličnih država kao što je Srbija. S druge strane, ti trgovci, umesto da konkurišu jedni drugima, očigledno ne moraju čak ni da se dogovaraju, ali imaju, da tako kažemo, neku vrstu prećutnog dogovora, tako da se ne takmiče u niskim cenama, već svako vodi svoju politiku i niko nikog zapravo ne dira i ne ugrožava”, kaže on.

Savić ističe da, kao i u mnogim drugim stvarima, imamo prilično dobar evropski zakon, koji bi trebalo sve to da reguliše, međutim… 

“I kada neko problem prijavi, ono prvo poluvreme i nije tako loše, kada neko izađe pa to konstatuje. Ali ono drugo poluvreme nas uvek ubija. Uvek tu gubimo trku, zato što je teško sprovoditi, ili retko ko od nadležnih državnih organa sprovodi do kraja odluke koje se donose”, kaže on. 

Kao bitnu stavku navodi i to što postoje udruženja potrošača, ali ističe da ni ona ne mogu puno toga da urade.  

“To me podseća na stihove Matije Bećkovića u kojima su “Paščad puštena, a kamenje svezano”. Naravno, to govorim u figurativnom smislu, da me neko ne razume pogrešno. I to je bukvalno tako. Oni imaju neke zakonske obaveze, ali, suštinski, ne mogu ništa ozbiljno uraditi”, kaže Savić, ali dodaje da, ipak, i mi, kao potrošači, u svemu tome imamo svoje mesto. 

 “Mi nismo spremni, ili dobar deo nas nije spreman da vrši pritisak. a to znači da se, kada proceni da je cena visoka, uzdrži od kupovine, ili ide na neko drugo mesto, To rade, nažalost, siromašni ljudi, pritisnuti silom prilika, ali to je manji broj i to ne deluje”, navodi Savić. 

Smatra da ni bojkot marketa nije dao rezultate koje su neki očekivali. 

“Imali smo bojkote koji jesu dali neki efekat, ali nisu mogli biti uspešni zato što su se potrošači suzdržavali od kupovine dan, dva, ili tri, dok su trajale te akcije. Problem je u tome što nema druge alternative. Postoje mesta gde su niže cene, ali to nije toliko značajno, tako da su se trgovci, praktično, mudro ućutali i sačekali da sve prođe, a ljudi su, u stvari, kupovali pre bojkota. Sve to je dalo neki rezultat, ali, naravno, ne onakav kakav se očekivalo”, kaže Savić.

Podseća i na istragu i pokrenuti postupak Antimonopolske komisije protiv četiri velika marketa. 

“Mnogo je vremena prošlo, a mi još uvek nemamo apsolutno nikakve izveštaje, ili ih možda nisam video, koji bi pokazali šta je država preduzela protiv očiglednog udruživanja, koje ne mora da bude formalno, već prećutno, ili kako ga već neko dogovori i sprovede. I to je nešto što je možda najgora stvar koja se u Srbiji dešava, ali ne dešava se, nažalost, samo po ovom pitanju. Naša država je prilično redovna u onom prvom polovremenu, ali kada treba finalizovati, dovesti stvar do kraja, ona tu malo zaostane, ili izostane njena akcija”, ističe. 

Savić kaže da treba imati u vidu i značaj tih velikih sistema za ekonomiju zemlje. 

“To su veliki igrači na srpskom tržištu koji su značajni za srpsku ekonomiju. Mi kao potrošači imamo samo jedan interes - da cene budu niže, a kvalitet što viši, ali država tu ponekad ipak malo vodi računa o nekim drugim stvarima. I to je, ponekad, opravdano. Međutim, ne treba isključiti da postoji neka sprega, ne bih rekao između države, ali između nekih ljudi koji predstavljaju državu i koji, umesto da rade svoj posao, okrenu malo glavu na drugu stranu i to tako prođe”, dodaje on. 

Profesor Savić ističe da je, praktično, rezultanta svih tih faktora da zaista plaćamo i kupujemo robu po cenama koje su ponekad, ne malo, nego značajno više nego u drugim zemljama. 

“Gledao sam u Francuskoj naše proizvode koji su tamo značajno jeftiniji. Treba biti pošten pa reći da je to, ipak, mnogo veće tržište, na kome je prostor za tržišne igrače mnogo veći, gde oni mogu da daju ozbiljnije akcije koje duže traju, i da na različite načine privlače potrošače, uglavnom one koji su ugroženi. Naravno, one koji imaju novaca ne treba mnogo privlačiti, oni o cenama svakako ne vode mnogo računa”, kaže on. 

Dodaje kako je Srbija, ipak, jedno malo i skromno tržište za evropske proizvođače, te da oni, naravno, tu situaciju koriste. 

“Rezultat svih faktora koje sam naveo, zapravo, dovodi do toga da mi, kao relativno siromašni građani i jedna relativno siromašna evropska zemlja, neretko plaćamo cene proizvoda značajno više nego što su u Evropi, a u stvari to ne bi tako trebalo da bude”,navodi Savić, ali dodaje da se, sa stanovišta ekonomije, sve to može i malo drugačije posmatrati.

“To je segmentacija tržišta. Trgovac preliva dobit i gleda gde može da zaradi više, a gde manje. U razvijenim zemljama svesno nude bolji kvalitet i niže cene, ali tamo postoji veća kupovna moć, pa onda imaju ogromnu zaradu u smislu prodaje mnogo većih količina.  U siromašnim zemljama, u kojima su životni standard i kupovna moć značajno niži, velika kompanija gleda da neke svoje probleme rešava povećanjem cena”, ističe. 

“Pošto se radi o relativno zatvorenim tržištima na kojima postoji konkurencija, a više je na delu međusobno dogovaranje, ne u svim situacijama i ne u svim kompanijama, ali u načelu može tako da se kaže, onda se veoma lako desi da trgovci okrenu politiku potpuno u suprotnosti u odnosu na razvijene zemlje. Oni tada  idu svesno na to da će ljudi morati da kupuju jer nemaju drugog izbora, a onda mogu malo i povećati cene, uz  merenje do kog nivoa one mogu da rastu, a da im potrošači ne odu. I to je, zapravo, srpska stvarnost i stvarni odgovor na pitanja sa početka ove priče”, zaključuje u razgovoru za Insajder profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu Ljubodrag Savić. 

Cene hrane neopravdano rastu u Evropskoj uniji i posebno na Balkanu, uprkos talasu bojkota super-marketa, pa je tako bugarsko ministarstvo poljoprivrede odlučilo da osnuje lanac prodavnica na malo "Trgovine za narod", koje će imati maksimalnu maržu od 10 odsto i prodavati mahom bugarske proizvode.

Opšti zaključak udruženja potrošača i proizvođača u EU je da cene hrane rastu, poljoprivrednici dobijaju sve manje novca za svoje proizvode, a profit sve više ide u blagajne velikih prerađivača i lanaca samoposluga.