Društvo

Boom 93: Od poverenja i brenda do iskoraka ka monetizaciji

„Radio Caffe“ je jedno od najlepših mesta za izlazak u Požarevcu. Ne samo zato što u svom imenu ima tu divnu reč „radio“, već što se u svakom detalju vidi ljubav sa kojom je Milorad Tadić, vlasnik Radija Boom 93 i ovog kafea, pravio ovaj urbani kutak

Mogao je ovaj kafe po svom izgledu da se smesti u Njujork, London ili Amsterdam, ali je našao svoje mesto stotinak metara od centra Požarevca. Dok nas sa plafona i zidova gledaju crno-bele fotografije muizičkih idola generacije rodjene kasnih 60-tih okružene starim radio aparatima, pričam sa Mišom-Bumom (tako ga zovemo već skoro 30 godina) o tome šta nam je činiti dalje. Boom 93 je jedan od medija koji je u okviru projekta „Media for All“ dobio podršku da kroz svoju digitalnu platformu (www.boom93.com) poboljša svoju komunikaciju sa korisnicima i pokuša da generiše dodatne prihode.

Muzikom protiv šunda

Boom 93 je jedna od najstarijih i najpoznatijih lokalnih radio stanica u Srbiji. Još tokom naših davnih studentskih dana početkom 90-tih imao sam tu čast da kod Miše, zaljubljenika u muziku, usadim tu ideju o radiju koji bi u Požarevcu bio ono što je B92 bio u Beogradu. Vazda na „pogrešnoj“ strani. Tamo se uvek pričalo ono o čemu bilo koja vlast nije želela da se priča i slušala muzika koja u gradu Marka Miloševića i Dragane Mirković nije bila baš popularna. Uvek i vazda okrenut ka manjini koja je želela da živi normalno, da zna šta se dešava i da sluša muziku koju većina ne razume i ne podnosi. I tako skoro 30 godina. Tvrdoglav je Miša, ne odustaje. I znam da nikada neće.

Davno je prošlo vreme kada je radio mogao da živi od „prodaje“ sekundi. Ne samo u Srbiji, u celom svetu. Da stvar bude gora, na ovim našim prostorima, reklamiranje se oduvek više svodilo na „će ti učinim“ nego na promišljenu investiciju nekog privrednika da unapredi svoj biznis. Podobni mediji dobijali su reklame zbog svoje podobnosti, oni „slobodni“ u najboljem slučaju mogli su da se nadaju nekoj pomoći „ali da niko ne sazna“. Malo je bilo onih koji bi reklamiranjem na ovakvim medijima rizikovali posetu finansijske ili poreske policije već u narednih 24 sata. Zato se poslovna strategija Boom 93 i sličnih medija tokom svih ovih godina svodila uglavnom na „dovijanje“ i „preživljavanje“. Postali su majstori u „premošćavanju“, često presipajući iz šupljeg u prazno.

Da je svako ko je Miši tokom ovih 30 godina spomenuo reč „samoodrživost“ dao 1 EUR za svaku od njih, Miša bi danas bio bogat čovek – gazda. Umesto toga on i danas „premošćava“. Kada se plata za sve isplati na vreme, a isplaćuje se, to je uspeh. Kada se PDV plati na vreme, a plaća se, to je još veći. Kako – ne zna ni on. Kao što niko od nas ne zna kako smo usprkos svemu ostali ovde i nastavljamo da se borimo za ono u šta verujemo iz dana u dan.

Tajna je u…

Tajna je, po svemu sudeći, u diverzifikaciji prihoda. Znamo da se ne može živeti od reklama ako nisi „njihov“, mada to ne znači da reklama ne treba i da bude. Ma koliko nas upozoravali da stranih donacija neće večno biti, njih i dalje ima. Nekada manje, nekada više, ali to je potpuno legitimni izvor prihoda i mediji treba da im pristupe na isti naćin kao i oglašavanju. Te pare postoje i neko mora da ih uzme. Ako imate dobar prodajni tim, ne znači da ne treba da imate i dobar projektni tim koji će znati kako se komunicira sa potencilanim donatorima, pišu i realizuju projekti. Donatori, baš kao i oglašivači imaju svoje potrebe i očekivanja i vi morate imati dobar i kvalifikovan tim koji će moći da im odgovori na to.

Radio Caffe – Boom93

„Radio Caffe“ je i nastao kao odgovor na tu potrebu da jedan medij ima više izvora prihoda. Za razliku od „podobnih“ koji često iz svojih drugih delatnosti osnivaju i finansiraju medije kako bi osnažili svoju poziciju u drštvu, „nepodobni“ su primorani da nalaze druge aktivnosti iz kojih bi mogli da finansiraju bar deo svojih medijskih troškova. Kako bi ostali ono što jesu. Kroz ovaj kafe je tako prošlo na stotine ljudi kojima je ovaj prostor bio otvoren da predstave svoje knjige, filmove, muziku ili ideje. Raspravljalo se tu o svemu za šta nije bilo mesta u insitucijama u kojima je takva debata trebalo da se vodi. Umesto da im otvori vrata, lokalna vlast je duže od godinu dana držala raskopanu ulicu u kojoj je kafe i time zagorčala život ne samo ljudima koji tu žive, već i onima koji su se lomatali preko dasaka i prolazili kroz blato da bi do kafea došli. Uprkos svemu – nastavili su da dolaze.

I taman kada je ovaj „model“ finansiranja pokrpio „rupe“ u poslovanju medija usledila je pandemija. Višemesešno zatvaranje svih ugostiteljskih objekata i zabrana javnih okupljanja. Kafe je postao teg oko vrata za Boom 93. Umesto da deo para onih koji bi tu popili kafu ili sok dodje do novinara i voditelja radija, sada su oni morali da zaradjuju i za konobare koji nisu imali više koga da uslužuju. I ponovo „dovijanje“ i „preživljavanje“. Proleće, leto, jesen, zima, pa još jedno proleće.

Pandemija… po novi početak

U toj i takvoj situaciji krenuo sam da sa Mišom radim na „Media for All“ projektu.

Ideja je da na digitalnoj platformi radija pokrenemo crowdfunding akciju i otvorimo prodavnicu radijskih suvenira, a da istovremeno unapredimo direktnu komunikaciju sa najvernijim slušaocima i time dodjemo do još više sadržaja od javnog interesa. 

Ideja prikupljanja sredstava od korisnika nekog medija nije nova, ali se u ovom delu sveta malo njih do sada upustilo u ovu avanturu. Razlozi su mnogobrojni i nadasve opravdani. Najpre, postoji generalna percepcija da mediji (njihovi vlasnici) imaju para i da korisnici (slušaoci, čitaoci i gledaoci) ne treba da plaćaju za to. Na to ih svakodnevno podsećaju ljudi poput Željka Mitrovića koji se svojim gledaocima i pratiocima na Instagramu javlja sa neke žurke sa egzotićne destinacije, sa jahte ili iz privatnog aviona. Dragan J Vučićević priznaje da je u poslednjih par godina kupio četiri stana u Beogradu uz poruku „Pa šta, platio sam porez“.

Redakcija Boom93

Druga velika prepreka je percepcija da sve što je na internetu treba da bude besplatno. Oduvek je bilo, pa zašto ne bi i sada. Tim pre što svi na internetu vide neke reklame oko tog sadržaja pa samim tim misle da je to dovoljno da pokrije troškove medija. Uz to slušaju kako se iz godinu u godinu povećava suma koja se odvaja za digitalno oglašavanje. Desetine miliona EUR u Srbiji. Medjutim, zaboravljaju da skoro 80% tih para odlazi na Google i Facebook i da svi izdavači i novinari koji prave taj sadržaj treba da se prehrane od preostalih 20%. A takvih ima više od hiljadu. Samo u Srbiji.

Prema istraživanju koje je 2019 radio Fakultet političkih nauka u saradnji sa BBC na srpskom, tek oko 4% onih koji koriste internet za informisanje spremno je da finansijki podrže te platforme sa kojih se informišu. Da stvar bude gora, taj mali broj ljudi spreman je da u najvećem broju podrži jednu ili najviše dve platforme. Dakle, neće biti para za sve. Pogotovo ne za one najmanje.

Primeri direktne podrške medijima

Od medijskih projekata u Srbiji samo se za Daška i Mlađu (www.daskoimladja.com) može reći da su uspeli da kroz donacije publike obezbede svoj opstanak. Reč je o dvojici radijskih voditelja iz Novog Sada koji svakog radnog jutra od 07-10 rade za nešto više od 500 onih koji ih plaćaju i oko 12.000 onih koji ih slušaju. Reč je o dve (relativno skromne) plate i pratećim troškovima za održavanje njihove platforme.

Inicijane korake u ovoj oblasti napravio je i dnevni list Danas kroz svoj „Klub čitalaca“ kao i istraživačka mreža „Krik“ koji uspevaju da generišu neki prihod, ali daleko od sume koja bi im pokrila troškove poslovanja.

Čak i najpopularniji portal u Srbiji, Blic, kroz svoj servis pretplate namenjen čitaocima u inostranstvu uspeva da dodje tek do nešto više od 1.000 pretplatnika. Jedan od vodećih news portala na Kosovu www.koha.net nedavno je pokrenuo svoj plaćeni servis i u prvih par meseci uspeo da dodje do 500 pretplatnika.

Pričamo o portalima koji imaju stotine hiljada korisnika dnevno, a u slučaju Blica i više od milion. O sličnim inicijativama, prema nekim informacijama, razmišljaju i u sarajevskom Oslobodjenju i podgoričkim Vijestima.

Naravno, postoje primeri iz inostranstva gde redakcije sa većim brojem novinara uspevaju da pokriju svoje troškove kroz sistem pretplate ili od donacija korisnika. Medjutim, govorimo o mnogo uređenijim tržištima i što je još važnije medijima koji su od prvog svog dana bili okrenuti ka pretplatnicima. Teško je objasniti da za nešto što je do sada bilo besplatno, sada treba da se plati.

Nemam nikakvu dilemu da će gotovo svaki digitalni medij morati u nekom trenutku da se obrati za finansijsku podršku svojim korisnicima. Da se ne lažemo, većina tih pokušaja završiće se neuspešno i samo oni malobrojni, koji budu imali adekvatnu komunikaciju sa čitaocima i zadobiju njihovo poverenje moći će da računju na njihovu pomoć u pokrivanju dela svojih troškova. Da li će od toga moći da prežive? U narednih nekoliko godina sigurno ne, ali to ne znači da već koliko sutra ne treba da počnu da razmišljaju na koji način mogu što pre da pokrenu taj proces.

Verujmo u brend

Šta u takvim uslovima može da uradi jedan relativno mali lokalni medij? Ukoliko se opredeli za „zaključavanje“ sajta to će momentalno svesti broj korisnika na nekoliko desetina, ili stotina u boljem slučaju, čime će taj medij izgubiti uticaj u svojoj zajednici. Ukoliko bi, pak, „zavapio“ za pomoć bez nuđenja nečega za uzvrat, odmah bi se susreo sa komentarima tipa „E, ako si mogao do sad, možeš i dalje“, „Vidi ga, ima radio i kafanu, a od mene traži pare“ , „Ma laže, ima taj para“ i slične iz edicije priča o dobrim komšijskim odnosima u Srbiji, sakupljenih u neobjavljenoj antologiji „Da komšiji crkne krava“.

Milorad Tadić

Radio Boom 93 ima prednost višedecenijskog brenda kojem mnogi u Požarevcu veruju. Znaju da im je radio pomagao kada je bilo najteže. Ali nisam ubedjen da bi vapaj „gazda Miše“ podstakao mnoge da se uhvate za novčanike, ili bar ne dovoljno njih koji bi obezbedili bar 25% mesečnog budžeta. Ovih 25% jeste važna brojka, jer pokretati ovu operaciju da bi se pokrilo 5% ili 10% budžeta mislim da nema smisla. Bilo bi to „klanje vola za kilo mesa“. To naravno ne znači da bi se već prvog meseca dobilo 25%, ali imati to kao cilj kampanje od 12 meseci može biti ambiciozno, ali dostižno.

Svestan sam da sve ovo nije lako realizovati, posebno u lokalnim medijima koji imaju izuzetno mali broj zaposlenih. Nametnuti njima nove obaveze neće biti lako. Medjutim, ne vidim šta je alternativa. Nastaviti „ po starom“ i nadati se da će neko dati pare zato što te pare nama trebaju lepo zvuči, ali spada u rubriku „neće se desiti“. Najgore što medij kome neko veruje može da uradi je da prevari svog korisnika. Da mu obeća da će nešto dobiti, a da to obećanje ne ispuni. To što će nekome uzeti pare na mesec ili dva koštaće ga mnogo skuplje kasnije. Morate imati u vidu da svaki korisnik na jedan klik ili pritisak dugmeta može da ode od nas. Bez garancije da će se ikada više vratiti.

A bez njih, neće biti ni nas. I tako treba da bude.

Ovaj tekst objavljen za platformu journalift.org

Dušan Mašić

Dušan Mašić bavi se novinarstvom od 1989. godine. Jedan je od osnivača i novinara radio stanice B92. Bio je prvi direktor Asocijacije nezavisnih elektronskih medija (ANEM). Od 2007. godine radi u BBC-u kao Menadžer za razvoj biznisa i od tada razvija, održava i unapređuje aktivnosti na više platformi za razvoj poslovanja u Evropi, Bliskom Istoku i Zapadnoj Aziji za BBC Svetski servis.