Društvo

Međunarodni dan obrazovanja

Foto: Boom93/M. Veljković

Foto: Boom93/M. Veljković

Obrazovanje je ljudsko pravo, javno dobro i javna odgovornost. Generalna skupština Ujedinjenih nacija proglasila je 24. januara Međunarodni dan obrazovanja, u proslavi uloge obrazovanja za mir i razvoj.

Godine 2019. obeležio se prvi Međunarodni dan obrazovanja. Generalna skupština Ujedinjenih nacija je proglasila 3. decembra 2018. godine da se 24. januara održava Međunarodni dan obrazovanja.

Podsticaj za to je došao od UNESKO-a. Usvajanje rezolucije 73/25 o uspostavljanju Međunarodng dana obrazovanja pokazalo je nepokolebljivu političku volju za podržavanjem za inkluzivno, pravično i kvalitetno obrazovanje za sve.

Obrazovanje je pravo svakog čoveka i treba da bude dostupno svakom detetu. Poseban akcenat treba da bude na obrazovanje dece koja dolaze iz siromašnih područja i marginalizovanih socijalnih grupa.

Obezbeđivanje dostupnog predškolskog vaspitanja i obrazovanja visokog kvaliteta je i jedan od prioriteta u Predlogu ključnih principa za „Okvir za kvalitetno predškolsko vaspitanje i obrazovanje“ koji je pripremila radna grupa Evropske komisije Odeljenja za obrazovanje u oktobru 2014.

Osnovno obrazovanje je obavezno u 21. veku, bilo u školi ili van nje kako nijedno dete ne bi zaostajalo za svojim vršnjacima. Prema podacima UNICEF-a, trenutno u svetu globalizacije i masovnih tehnoloških promena odrasta 1.8 milijardi adolescenata i mladih.

Podaci UNICEF-a govore da danas ima više dece koja nisu učenici, nego dece koja pohađaju školu. Prema njihovim procenama 6 od 10 dece i adolescenata na svetskom nivou nema minimalni nivo znanja čitanja i matematike. U drugoj deceniji 21. veka, osnovno obrazovanje nije dostupno milionima dece širom sveta. Više od 72 miliona dece osnovnoškolskog uzrasta ne ide u školu, a 759 miliona odraslih je nepismeno i nemaju neophodna znanja za poboljšanje životnih uslova.

Finansijska sredstva ostaju jedna od najznačajnijih prepreka u obrazovanju, prvenstveno zbog dodatnih troškova poput uniformi i školskog materijala, koji su nedostupni za porodice sa niskim prihodima, samohrane roditelje i velike porodice.

Izazovi sa kojima se srećemo su mnogi, od ograničenih kapaciteta u obrazovnim sistemima, do nedovoljno uloženog truda u realizaciju planova. Da li smo zaista uradili sve što smo mogli, ako još uvek u našem društvu imamo decu koja ne idu u osnovnu školu? Promena može da započne samo kada postoji snažna i dugoročna posvećenost prvenstveno države i njenih institucija, ali i nas kao društva uopšte. Nijedna zemlja ne može sebi da priušti generacije mladih kojima nedostaje osnovno obrazovanja i veštine, jer takve generacije ne mogu da stvore bolju budućnost za sebe, državu i zajednicu uopšte.