Društvo

Međunarodni dan sećanja na žrtve Holokausta

FOTO: Ilustracija/Pixabay

FOTO: Ilustracija/Pixabay

Širom sveta danas se obeležava Međunarodni dan sećanja na žrtve Holokausta u znak sećanja na dan kada je 1945. godine oslobođen Aušvic-Birkenau, najozloglašeniji logor smrti u porobljenoj Evropi.

Ustanovljen je prvog novembra 2005. godine rezolucijom Generalne skupštine Ujedinjenih nacija.

Opredeljujući se za dan oslobođenja Aušvica, Generalna skupština UN rukovodila se potrebom reafirmacije ljudskih prava, prevencije i kažnjavanja zločina genocida, kao i stalno prisutne opasnosti od rasne, nacionalne i verske mržnje zasnovanih na predrasudama.

Logor je bio smešten u predgrađu grada Osvjećima, kojem je ime takođe promenjeno u Aušvic. Prvi poljski zatvorenici stigli su u Aušvic 14. juna 1940. godine.

U borbama je život izgubio 231 sovjetski vojnik.

Drugi svetski rat odneo je više od šest miliona nedužnih žrtava – pripadnika jevrejskog naroda, a Aušvic, Treblinka, Mauthauzen, Dahau, Majdanek, Jasenovac, Staro Sajmište, Jajinci, logor „Crveni Krst” u Nišu neka su od masovnih stratišta nevinih žrtava.

Nacistički koncentracioni logor za masovno uništenje stanovništva „Aušvic” u Poljskoj osnovan je 1940. godine. Za pet godina koliko je postojao, do oslobođenja 27. januara 1945. godine, bio je fabrika smrti u koju je nacistička Nemačka deportovala 1.300.000 ljudi.

Procenjuje se da je u Aušvicu ubijeno 1.100.000 ljudi, od kojih su 1.000.000 bili Jevreji. Najviše ih je ubijeno odmah po dolasku u logor u gasnim komorama.

FOTO: Ilustracija/Pixabay

Gasne komore

Pre upotrebe samih gasnih komora u Aušvicu su vršeni eksperimenti sa ciljem da se pronađe najefikasniji hemijski agens i da se razradi odgovarajući metod za njegovu upotrebu.

Oko 600 sovjetskih ratnih zarobljenika i 250 bolesnih Poljaka ubijeno je u takvim eksperimentima od 3. do 5. septembra 1941. godine. Nakon tih eksperimenata osposobljena je gasna komora, u kojoj je moglo biti ubijeno nekoliko stotina ljudi odjednom.

U proleće 1942. počela je sa radom druga gasna komora u posebno adaptiranoj seoskoj kući. U njoj je moglo biti ubijeno oko 800 ljudi odjednom. Ova gasna komora je povučena iz upotrebe u proleće 1943. godine.

Sredinom 1942. godine druga kuća takođe je adaptirana kao gasna komora, a procenjeno je da bi u ovoj kući moglo biti ubijeno 1.200 ljudi odjednom. I ova gasna komora je povučena iz upotrebe u proleće 1943. godine, a ponovo je puštena u upotrebu u proleće 1944. godine, u vreme istrebljenja mađarskih Jevreja.

Izgradnja četiri velike gasne komore i krematorijuma započeta je u Birkenauu 1942. godine. Počele su sa radom 1943. godine.

Gasne komore i krematorijumi II i III, kao i svlačionice, nalazili su se pod zemljom, a IV i V bili su na površini.

Prema nekim proračunima, u tom period krematorijumi su mogli da spale 4.416 leševa dnevno — po 1.440 u krematorijumima II i III, i po 768 u krematorijumima IV i V.

To je značilo da su krematorijumi mogli da spale preko 1,6 miliona leševa godišnje.

Zatvorenici koji su bili zaduženi za spaljivanje izjavili su da je dnevni kapacitet četiri krematorijuma u ​​Birkenauu veći – oko osam hiljada leševa.

Planirana je i gradnja krematorijuma VI, ali nikada nije odmakla dalje od faze planiranja.

Logor Staro Sajmište

Kroz logor Staro Sajmište prvo su prošli beogradski Jevreji i Jevreji dovedeni iz drugih mesta u Srbiji, i tada je logor nosio ime „Jevrejski logor Zemun”. Potom logor menja ime u „Prihvatni logor Zemun” i na kraju „Sajmište”.

U početku je logor bio samo za srpske Jevreje i to prvenstveno žene, decu i starce. Svakodnevno, od 8. decembra 1941. do početka maja 1942. godine, jevrejska deca, žene i starci ubijani su na putu od logora do pripremljenih masovnih raka u selu Jajinci i za samo pet meseci u logoru je stradalo preko šest hiljada Jevreja. Kada je maja 1942. dovršeno uništavanje Jevreja, a Srbija proglašena za očišćenu od Jevreja, logor je počeo da prima i druge taoce: komuniste, partizane, četnike, kao i civile uhvaćene na području ratnih dejstava od maja 1942. do jula 1944. godine.

Kroz „Prihvatni logor Zemun”, kako mu je glasio novi naziv, prošlo je oko trideset dve hiljade ljudi, a ubijeno oko jedanaest hiljada. Logor na Starom beogradskom sajmištu bio je najveći nemački logor ne samo u okupiranoj Srbiji već i na evropskom Jugoistoku. U savezničkom bombardovanju 1944. godine oštećeni su i porušeni mnogi logorski/sajamski paviljoni, nakon čega je logor rasformiran.

Većina Nemaca odgovornih za rad logora je uhapšena i izvedena pred sud. Nekoliko njih je izručeno Jugoslaviji i pogubljeno. Komandant logora Herbert Andorfer i njegov zamenik Edgar Enge su uhapšeni tokom 1960-ih nakon mnogo godina skrivanja. Obojici su u Zapadnoj Nemačkoj i Austriji izrečene kratke kazne, mada Engeova kazna nikada nije ispoštovana zbog njegovih godina i lošeg zdravlja.

O Holokaustu, Aušvicu, kao i o drugim koncentracionim logorima, rađeni su mnogi filmovi, kako igrani, tako i dokumentarni. Odrađeno je mnogo priča o stradanjima i progonu, pre svega Jevreja, ali i onih koji su na svojoj koži osetili svu ljudsku brutalnost. Evo nekoliko predloga:

„Noć i magla” (Alan Rene, 1956) – Istorija logora smrti nacističke Nemačke i paklenog sveta dehumanizacije i smrti sadržanog unutra.

 

„Šindlerova lista” (Stiven Spilberg, 1993) – Film „Šindlerova lista” jedan je od najpoznatijih filmova o Holokaustu. U Poljskoj, pod nemačkom okupacijom tokom Drugog svetskog rata, industrijalac Oskar Šindler spasao je živote više od 1.100 Jevreja. Film je režirao Stiven Spilberg, a jedan od producenata filma bio je Branko Lustig, čovek koji je i sam bio u logoru Aušvic i srećom uspeo da preživi. Zbog svog jevrejskog porekla, bio je zatočenik koncentracionih logora Aušvic i Bergen-Belzen, a brojni članovi njegove porodice stradali su u logorima širom Evrope.

 

„Život je lep” (Roberto Beninji, 1997) – Kada jevrejski konobar otvorenog uma i njegov sin postanu žrtve Holokausta, on koristi savršenu mešavinu volje, humora i mašte da zaštiti svog sina od opasnosti oko njihovog logora.

 

„Pijanista” (Roman Polanski, 2002)– Poljski jevrejski muzičar bori se da preživi uništenje Varšave i užase tokom Drugog svetskog rata.

 

„Dečak u prugastoj pidžami” (Mark Herman, 2008) – Film koji se takođe bavi svom patnjom i užasima logora, ali iz jednog drugačijeg ugla – kroz najnaivniju, dečju prizmu.

 

„Šaulov sin” (Laslo Nemeš, 2015) – Mađarski film „Šaulov sin” prikazuje svu brutalnost logora Aušvic. Film prepun napetosti, tuge i bespomoćnosti, koji prenosi publici iskrenu emociju.

 

Dokumentarni film „Unuk” („Enkel”) (Aleksandar Reljić, 2018) – Film koji je snimio novosadski novinar Aleksandar Reljić otkriva jednu čudnu životnu priču. Naime, preživela logorašica iz Aušvica Eva Mozes Kor, nakon 70 godina od torture kojoj je bila izložena tokom Drugog svetskog rata, simbolično je usvojila Rajnera Hesa, unuka ozloglašenog nacističkog komandanta Aušvica Rudolfa Hesa.

 

„Pejzaži otpora” (Marta Popivoda, 2021) – Film srpske rediteljke Marte Popivode beleži putovanje kroz sećanja antifašističke borkinje Sonje (97), jedne od prvih partizanki u Jugoslaviji.