Društvo

Mentalno zdravlje mladih: Adolescenti

FOTO: Privatna arhiva

FOTO: Privatna arhiva

Prema Svetskoj zdravstvenoj organizaciji, zdravlje je stanje potpunog psihičkog fizičkog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti. Adolescentski period je važno razdoblje u životu svakog tinejdžera, zato što se u tom periodu razvijaju različiti aspekti osobnosti, kao što su identitet, emocionalna regulacija, socijalne veštine i razumevanje sebe i drugih.

Tinejdžersko doba počinje između 12. i 13. godine i traje do 19. godine. Predstavlja prelazni period između detinjstva i odraslog doba. U njemu se javljaju mnogobrojne fizičke, psihičke i emotivne promene i sve je to uobičajeno za ovaj period života.

Međutim, u tinejdžerskim danima mogu se javiti prvi simptomi pojedinih mentalnih poteškoća koje će se manifestovati u daljem periodu života.

Oko 20% populacije dece i adolescenata na svetu ima neki poremećaj vezan za mentalno zdravlje, a neuropsihijatrijski poremećaji su među vodećim uzrocima invalidnosti kod mladih ljudi na svetu. Smatra se da polovina mentalnih poremećaja počinje pre 14. godine života, ali većina ostaje neprepoznata i nelečena. Depresija je, na primer, treći vodeći uzrok opterećenja bolestima kod mladih, a samoubistvo drugi vodeći uzrok smrti u populaciji 15–29 godina.

Neki od zajedničkih simptoma su: povlačenje u sebe, odsutnost u mišljenju i nepovezan misaoni tok, uznemirenost, nedostatak volje i energije, razmišljanje o samoubistvu ili nagoveštaj samoubistva, preterano mršavljenje, opsednutost vežbanjem, promene u ponašanju, čudno ponašanje i preterana opsednutost sitnicama, npr. čistoćom.

FOTO: Pixabay/Ilustracija

Dragana Petrović, psiholog u Osnovnoj školi „Vuk Karadžić“ u Požarevcu je kazala da uglavnom početak mentalnog poremećaja zavisi od tipa poremećaja, to je širi spektar adolescencije koji izaziva adolescentnu krizu. U psihologiji se ovi koreni traže još u ranijim periodima. ,,Sve se povezuje sa prethodnim iskustvima u porodici, okruženju, socijalnom razvoju, psihofizičkom razvoju i to sve prati jedan razvoj ličnosti. Koreni se najčešće i najtačnije javljaju i pre nastanka adolescencije – kretanja sa problemima“, nagovestila je ona.

Adolescencija je razdoblje intenzivnog rasta, razvoja i promena, što može dovesti do raznih ponašanja koja su normalna za ovaj životni period. Međutim, ponekad se ta ponašanja mogu preklapati s problemima koji ukazuju na mentalne probleme. Kako ih razlikovati?

,,U okruženju porodice se primeti ili u školi. Deca koja imaju problem mogu se u školi primetiti sa slabim uspehom, izolaciji od socijalnog okruženja ili po agresivnom ponašanju, često impulsivnom. Postoje i oni nevidljivi simptomi, ono što se dešava u dečijoj glavi. Takve simptome možemo da primetimo kroz neku vrstu anksioznosti, depresije, povlačenja. Ponekad roditelji misle da su im deca mirna, sede u sobi, da je sve u redu, da nemaju problem sa vršnjačkim nasiljem, kao ni nemaju problem sa rizičnim grupama, ali zato imaju problem sami sa sobom, imaju svoje čak i neke suicidne misli“, rekla je Petrović.

Samoubistva dece mlađe od 12 godina su retka, jer zbog nezrelosti u tom uzrastu deca ne mogu da osmisle suicidne misli kao misli samouništenja sopstvenog života. U uzrastu od 12 – 14 godina ostvarena samoubistva su retka, ali raste broj pokušaja samoubistva. Broj pokušaja samoubistva i ostvarenih samoubistva naglo raste nakon 15. godine, uslovljen, između ostalog, i specifičnim odnosom adolescenta prema smrti. Adolescenti poseduju kognitivnu zrelost i imaju mogućnost da smrt shvate kao kompletno i definitivno uništenje sveukupnog bića. Na racionalnom i svesnom planu, adolescent zna da je smrt definitivno i neprolazno stanje, ali u mnogim trenucima, posebno u stanjima jakih emocija i intezivnog trpljenja, pod dejstvom psihoaktivnih supstanci ili kroz fantazije i sanjarenja, adolescenti relativizuju pojam smrti.

,,To ima korene od predškolskog perioda pa do samog puberteta i adolescencije zato što se tada u periodu adolescencije potencira na emotivnom sazrevanju, a inače sâm problem adolescencije jeste početak puberteta, sukobljavanje sa drugima i samim sobom, autoritetom, roditeljima. U osnovi je potreba da ima podršku, a da bude samostalno.“

Petrović je nagovestila da u svim tim sukobljavanjima sa samim sobom ili sa okruženjem adolescent nekad ne ume ili nema dovoljno podrške i nije izgradio dovoljno emotivnu inteligenciju, o kojoj se u zadnje vreme priča puno, da bi mogao da izađe na kraj sa svojim potrebama i svojim stvarnim stanjem u porodici, okruženju. Tu se javlja ta potreba za priznavanjem od strane drugih, ljubavlju, pažnjom, a ako sve to izostaje ili nije u onoj meri koju adolescent želi, onda se povlači u sebe i u tom povlačenju, anksioznosti, dolazi do mračnih misli, ništavila, ništa ne može da mu pomogne, ne vidi svetlo na kraju tunela.

,,Otprilike, taj psihički pad, nedostatak podrške i emocionalna neuravnoteženost dovode do pojave samopovređivanja ili pokušaja suicida. U poslednje vreme je mnogo veliki broj adolescenata koji izvrše suicid, ali tu pridružujemo i društvene mreže i druge faktore koji dovode do toga. To jeste kompleksan problem, svi adolescenti prolaze kroz određenu krizu, ali opet u velikoj meri zavise od okruženja, podrške, porodice, drugova simpatija“, istakla je Petrović.

FOTO: Pixabay/Ilustracija

Problemi sa mentalnim zdravljem neće nestati sami od sebe, zato je neophodna profesionalna pomoć. Loše mentalno zdravlje ili zapostavljanje problema u vezi sa mentalnim zdravljem mogu da utiču na razvoj i kvalitet života deteta, njegovo fizičko zdravlje, učenje u školi, odnose sa drugima i dalji tok u životu.

Deca koja su sa ozbiljnim poremećajima zahtevaju lečenje. Postoje i tim stručnjaka koji radi terapije, pojedinačne ili grupne. To podrazumeva mnogo ozbiljniji pristup, nije dovoljno da znamo, pričamo ili udovoljavamo takvoj deci.

,,Na kraju krajeva porodice koje imaju adolescenta sa takvim poremećajem već su na neki način problematična po nečemu. Ili je tu zastupljeno veliko siromaštvo, alkoholizam, nasilje u porodici, ili neka mentalna struktura kod roditelja, svašta nešto može da bude. Kako sve to funkcioniše sve to zavisi međusobnih odnosa porodice, bez obzira da li žive zajedno ili ne“, zaključila je Petrović.