Društvo

Može li Srbija bez doprinosa za zdravstvo?

Vlada Crne Gore ukida doprinose za zdravstveno osiguranje na zarade zaposlenih i porez na plate veće do bruto iznosa od 700 evra.

Država će preuzeti finansiranje za zdravstveno osiguranje, zaposleni će već početkom naredne godine osetiti povećanje zarada, a poslodavci manje opterećenja za rad, glasi agencijska vest.
Može li Srbija da krene tim putem i da li bi to rešenje bilo dobro za nas?
Saša Ranđelović, profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu, kaže za Politiku da ukidanje ovog doprinosa, kako je to najavljeno u Crnoj Gori, podrazumeva da se zdravstvena zaštita finansira iz opštih poreskih prihoda kao što su PDV, akcize, porez na dohodak građana, porez na dobit preduzeća, umesto iz namenskih doprinosa. Na taj način se obezbeđuje da stanovništvo dobije pravo na zdravstveno zaštitu u javnom zdravstvenom sistemu, bez uslovljavanja prethodnom uplatom doprinosa.
U postojećem sistemu u Srbiji se na 100 dinara neto zarade državi za poreze i doprinose plaća u proseku oko 61 dinar. Ukidanje doprinosa za zdravstveno osiguranje značilo bi da se na 100 dinara neto zarade državi plaća 41 dinar na ime poreza i doprinosa, što bi učinilo da fiskalno opterećenje plata u Srbiji bude među najnižima u Evropi.
Prema njegovom mišljenju, ovako radikalna fiskalna reforma u Srbiji, u uslovima velikih neizvesnosti u vezi sa razvojem pandemijske krize, trenutno nije realna.
Milica Bisić, profesor na FEFA (Fakultet za ekonomiju, finansije i administraciju), kaže da su u sistemu nacionalnog zdravstvenog osiguranja, koji se sada primenjuje i u Srbiji i u Crnoj Gori, izvor finansiranja javnog zdravstva doprinos i opšti porezi – transferi iz centralnog budžeta.
“Finansiranje javnog zdravstva iz opštih poreza, kada svi građani imaju pravo na javne zdravstvene usluge i kada visina uplaćenog doprinosa ne utiče na obim ovih prava, omogućilo bi smanjenje fiskalnog opterećenja zarada i pojednostavljivanje administriranja prava pristupa ovim uslugama, što bi trebalo da vodi smanjenju administrativnih troškova i povećanju ulaganja u kvalitet usluga javnog zdravstva. Danas u Srbiji pravo na zdravstvene usluge ima oko 98 odsto svih njenih stanovnika, a obim prava ne zavisi od visine uplaćenog doprinosa. Stoga bi prelazak na finansiranje javnog zdravstva iz opštih poreza bilo dobro rešenje koje bi omogućilo smanjenje fiskalnog opterećenja zarada i administrativnih troškova javnog zdravstva. Najveći deo smanjenja administrativnih troškova poticao bi od jednostavnije identifikacije osoba koje imaju pravo na zdravstvene usluge, a to bi bila lična karta umesto zdravstvene knjižice”, navodi Bisićeva.
Sada oko polovine prihoda RFZO potiče iz doprinosa koji se ne finansiraju iz budžeta. Drugu polovinu čine doprinosi koje plaćaju budžetski korisnici, transferi iz PIO, NSZ i transferi iz budžeta Republike koji se već dominantno finansiraju iz opštih poreza. Kroz dodatne poreze trebalo bi nadoknaditi oko polovine sadašnjih prihoda RFZO, dok nadoknada druge polovine u osnovi predstavlja preusmeravanje već postojećih sredstava.
“Deo nedostajućeg novca bi se mogao nadoknaditi povećanjem poreza na zarade sa sadašnjih 10 na 15 odsto, čime bi se fiskalno opterećenje plata smanjilo za 5,3 procentnih poena, a povećala bi se i indirektna progresija jer se porez plaća na ukupnu zaradu, a doprinos samo do maksimalne osnovice. Izvor nadoknade preostalih sredstava trebalo bi da budu drugi porezi, a koji, zavisi od detaljne analize svih aspekata moguće promene”, kaže Bisićeva.