Društvo

Nasilje u porodici: Kad ono što se dešava iza zatvorenih vrata nije privatna stvar

Foto: Pixabay/ilustracija

Foto: Pixabay/ilustracija

Policija je prošle godine evidentirala 26.818 slučajeva nasilja u porodici – najviše u avgustu, podaci su Autonomnog ženskog centra.

U istom periodu nadležna tužilaštva evidentirala su 21.535 žrtava tj. pogođenih nasiljem iz svih prijavljenih slučajeva, što nam govori da je broj prijavljenih slučajeva nasilja veći od broja prepoznatih žrtava.

Pritom, centralna evidencija svih slučajeva nasilja u Srbiji još uvek ne postoji pa ceo sistem zavisi od volje i razumevanja pojedinca – od policajca koji je izašao na teren, od radnika centra za socijalni rad i od tužioca kojem je slučaj dodeljen. A znamo da ljudi u sistemu često ne razumeju čime se bave.
Grad Požarevac je više godina unazad sa najvećim brojem prijava za nasilje u porodici po glavi stanovnika u Srbiji.
Porodično nasilje je definisano sa dva različita zakona koji kod nas podrazumevaju vođenje dva različita postupka. Nasilje u porodici je definisano kao krivično delo u krivičnom zakoniku i u porodičnom zakonu, a može da se tumači dosta široko u smislu da su počinioci i šira familija, bivši momci i tako dalje, pojašnjava u razgovoru za Radio 021 u serijalu “Nisi sama” advokatica Mirela Radonjanin. I druga dela poput silovanja, obljube i podvođenja – ako imaju subjektivni momenat da izvršilac ima sa žrtvom porodični kontakt, mogu da se tretiraju kao nasilje u porodici, pojašnjava ona.
Svako nasilje, naravno, mora da se prijavi, a iako apsolutno svi imaju obavezu da prijave nasilje o kom imaju saznanja, to se ređe dešava. Uglavnom same žrtve prijavljuju nasilje policiji ili direktno tužilaštvu. Onda počinje krivični postupak, jedna od dve vrste postupaka u praksi i nasilnik se tada goni po službenoj dužnosti. Po prirodi stvari, žrtva će davati izjavu i po nekoliko puta, aktivira se centar za socijalni rad i takav postupak se završava oslobađajućom ili optužujućom presudom. Od ovakvih slučajeva žrtva često nema ništa jer je svrha da se osudi onaj koji je počinio delo. Jedino što žrtva može da oseti kao benefit je da nasilnik dobije neku od mera poput zabrane približavanja, navodi advokatica Mirela Radonjanin, koja ima iza sebe godine i godine iskustva u zastupanju žrtava.
Druga vrsta postupka je parnični postupak, koji je za žrtvu mnogo teži – tada dolazi do potpunog suočavanja žrtve i nasilnika, što neretko žrtvama, najčešće ženama, nije baš lako.
U aktuelnoj situaciji sistem ne daje dovoljno pažnje individualnim slučajevima i pozicije žena koje nemaju kuda, nemaju novca, imovinu, iz romskih su porodica, ne mogu da napuste posao, imaju zdravstvene probleme… Iako sistem predviđa pomenute mere udaljenja i zaštite prilaska žrtvi, one se u praksi primenjuju skoro pa na nivou statističke greške, pojašnjava psihološkinja Tanja Ignjatović iz Autonomnog ženskog centra.