Društvo

U Srbiji svega 13 sigurnih kuća za žrtve nasilja, nemaju ni dovoljno zaposlenih

Foto: Envato elements

Foto: Envato elements

U Srbiji trenutno funkcioniše 13 prihvatilišta za žrtve nasilja u porodici i jedno prihvatilište za žrtve trgovine ljudima, ukupnog smeštajnog kapaciteta od 190 mesta.

To je ispod nivoa koji preporučuje Savet Evrope, pokazao je izveštaj koji su izradile udruženje građana Atina u saradnji sa Agencijom UN-a za rodnu ravnopravnost UNWOMEN.

U izveštaju se naglašava da je postojeći kapacitet 74 odsto niži od standarda SE, kojim se predviđa da je za zemlju veličine Srbije neophodno obezbediti ukupno 719 mesta za smeštaj žrtava porodičnog nasilja, piše Danas.

edna od autorki istraživanja, Andrijana Radojčić Nedeljković iz organizacija Atina, ističe da je nedostatak novčanih sredstava deo problema zbog kojeg nema dovoljno smeštajnih kapaciteta u sigurnim kućama.
„Problem bi mogao da bude rešen najpre proširivanjem kapaciteta postojećih sigurnih kuća, ali i otvaranjem novih u onim mestima u kojima ih nema“, ističe Radojčić Nedeljković.
Ona dodaje da na ovom putu postoje i prepreke administrativne prirode. Naime, Pravilnik koji propisuje standarde postavlja određene kriterijume koji su strožiji od onih koji postoje u nekim zemljama EU.
„Odredba koja definiše broj stručnih radnika na broj žrtava je kod nas rigoroznija nego u nekim evropskim zemljama. Onda sigurne kuće, da bi prošle proces licenciranja, a imajući u vidu zabranu zapošljavanja u javnom sektoru, smanjuju smeštajni kapacitet i primaju, primera radi, 10 žrtava, a imali bi mogućnost da prime njih 30″, ističe Radojčić Nedeljković.
Od ukupno 14 prihvatilišta, navodi se u istraživanju, svega njih pet poseduje licence za rad, dve su u postupku obnove licence, a ostalih sedam je predalo zahtev.
„Posmatrajući kriterijum licenciranja, jasno se uočava da postoje izazovi u licenciranju, što dovodi do neujednačenog rada u sigurnim kućama u Srbiji“, navodi se u izveštaju uz dodatak da je najveći problem sa licenciranjem nedovoljan broj stručnih radnika angažovanih na neodređeno vreme, kao i nerešeni imovinsko-pravni odnosi objekata.
Analiza je dodatno pokazala da u sigurnim kućama ukupno radi 80 ljudi, što dovodi do toga da polovina sigurnih kuća nema broj zaposlenih koji je predviđen pravilnikom. Ono što je dobro, to je da se na rukovodećim mestima u sigurnim kućama nalaze osobe sa odgovarajućim radnim iskustvom i poznavanjem osetljivosti teme.
Pozitivnu ocenu dobila je i činjenica da više od 70 odsto sigurnih kuća ima potpisane protokole o saradnji sa zdravstvenim ustanovama, što u velikoj meri olakšava pristup zdravstvenoj zaštiti.
Kako naglašava autorka izveštaja, primetno je da je tema nasilja u porodici u poslednje vreme prisutnija u javnosti, te da se ulaže u kampanje koje ohrabruju žene da prijave nasilje.
„Međutim, država se ne bavi u dovoljnoj meri pitanjem – šta će da se desi jednom kada žena prijavi nasilje. Tek kada se više pažnje posveti ovom pitanju moći će da se izađe iz začaranog kruga porodičnog nasilja“, kaže Radojčić Nedeljković.
Rezultati istraživanja pokazuju da nešto više od polovine sigurnih kuća ima proceduru za obezbeđivanje tajnosti lokacije, bezbednosti korisnica i angažovanog osoblja.
„Ukupno 42,8 odsto sigurnih kuća se trudi da obezbedi tajnost lokaci je tako što adresu ne prikazuje javno, 21,43 odsto tako što s korisnicama potpisuje saglasnost o poštovanju tajnosti lokacije, u 22 odsto sigurnih kuća dolazak trećih lica je ograničen samo na predstavnike institucija. Ostalih, 13,77 odsto, sigurnih kuća istaklo je kroz upitnike da pokušavaju da očuvaju bezbednost žena u sigurnim kućama većim prisustvom policije. Zabrinjavajući je podatak da su svi ispitanici imali situacije u kojima je tajnost lokacije prekršena, što direktno ugrožava bezbednost žena koje se nalaze u tim smeštajima, ali i angažovanog osoblja“, navodi se u izveštaju.
Više na LINKU.