Film

Kritika filma ‘’Blonde’’: O javnom glamuru i privatnoj nesreći

YouTube screenshot

YouTube screenshot

Endru Dominik se nije baš proslavio u najnovijem biopiku o životu Merilin Monro, seks ikone američke kinematografije, pod nazivom ‘’Blonde’’ (2022). Iako je jasno naznačena tragedija jedne napaćene duše, bez roditeljske ljubavi i prave skrbi, čini se kao da je i sam reditelj dodatno dosolio i pomalo egzibicionistički uživao urušavajući svoju junakinju, kaže naš filmski kritičar Goran Jovanović.

Iako je evidentan trud Ane de Armas da uđe pod osetljivu kožu svoje junakinje, koja iznutra neizmerno pati, scenario i režija Endrua Dominika u ovoj skoro trosatnoj Plan B Entertainment produkciji i s Netfliksovom eksploatacijom, imaju viška tamo gde je sve trebalo da bude svedeno i sa merom, a previše materijala je završilo u finalnoj verziji gde ima i neukusa, nekih seksualnih egzbicija sa “razlivenim telima“, filozofije o samim telima, razgovora sa nerođenim bebama, loše selekcije koji će to detalji i ljudi iz njene ipak bogate karijere foto modela i glumice biti na kraju unutra. S druge strane, oni već poznatiji segmenti o razvoju karijere, uspešnim i slavnim filmovima, funkcionisanju moćnih producenata jesu bolji deo filma “Blonde“.

Preduga je i patnja devojčice Norme Džin, sa svim nevoljama koje ima sa majkom i ocem, za kojim obe podjednako žude. Dominik ne barata baš ekonomično ni sa filmskim vremenom, ni sa emocijama likova, sve se to oteže previše, pa tamo i gde ima uverljive drame (solidno prikazan požar u L.A. tridesetih, koji su često kroz istoriju zahvatali Holivud, odlazak Norme Džin u sirotište nakon majčine bolesti), nefunkcionalnost i preterano trajanje tog segmenta, ubijaju estetskom transpozicijom publici već uveliko jasnu činjenicu šta je uzrok istinske patnje Norme Džin i mogući povod za ulazak u razne promiskuitetne periode pre brakova Merilin Monro koji su usledili (zaključno sa piscem Arturom Milerom, u kome je sigurno negde tražila izgubljenu zaštitu i spokoj u detinjstvu i očinsku figuru).
Opet, i to njeno insistiranje (profesionalno i životno) na vlastitoj rascepljenosti između sebe kao Merilin, vremenom hipertrofiranoj kroz neprestani odjek mitskog imidža seksi plavuše koja se prelepo smejala, zavodila muškarce i na kraju pukla u mašineriji Holivuda i politike, i nespokojne i nezaštićene devojčice Norme Džin, koja se sakrila u njoj i kada je dobila obline koje su krasile magazine i magično delovale na kamere, ovde je dovedeno do patetike, gde prestajete i da lamentirate nad takvom sudbinom.

Dobrih sat vremena, potpuno izgubljena Merilin, rastrzana između snova o karijeri, naslućivanja i trpljenja podlih mehanizama velikih holivudskih studija, koji gaze kroz rušenje dostojanstva ali i kroz ugovore (ona je frapirana kada sazna da je honorar Džejn Rasel 100 hiljada dolara, a njen jedva pet hiljada), svoj odušak nalazi (bar prema ovoj verziji) u istovremenom naručju sinova Čarlija Čaplina i Edvarda G. Robinsona. Međutim ti delovi su dosadni i antipatični, a naročito neke predvidljive filozofsko-patetične tirade ojađenih sinova slavnih zvezda.

Film počinje bolje da funkcioniše kada krene priča o Merlinkinim brakovima, tačnije drugom i trećem. Najpre sa začuđenim, ljubomornim i mačistički orijentisanim bivšim bejzbol starom Džoom Dimađom (njemu, koji ovde zaista izgleda kao moralna, konzervativna i patrijarhalna gromada, je izgleda prekipelo kada je Merilin radila ’’Sedam godina vernosti’’ Bilija Vajldera i kada je svet obišla fotka Gerija Vinogranda sa čuvenim podizanjem haljine boje slonovače, koja se aktivirala pod udarom veštački izazvanog vetra iz podzemne železnice), a zatim i sa Arturom Milerom, koga 1955. detaljnije upoznaje na jednoj audiciji. Čak je glumački to izvrsno doneto od strane Bobija Kanavalea (Dimađo) i Adrijena Brodija (Miler).

Početak pravog poznanstva sa Arturom Milerom Merilin inspiriše, pošto je privlači pozorišna gluma, da i sama štogod prozbori o građenju lika i umetničkom postupku, sve pod uticajem njene impresioniranosti Čehovom, što slavnog pisca naspram nje veoma prijatno iznenadi. Dominik ovde poentira rušeći predrasude o glupavoj i rasnoj plavuši kojoj mozak nije ni potreban. Vreme provedeno sa Milerom je i najspokojnjiji period života Merilin Monro od kada je postala zvezda. Takođe, od sva tri njena zvanična braka, uključujući i onaj prvi, sa Džejmsom Dafertijem, taj sa dramaturgom je i najduže potrajao.

Fotografija Čejza Irvina je dobra, ali nije najjasnije po kom rezonu se opredeljivalo šta će ići u crno-beloj tehnici, a šta u koloru. Tolike cik-cak promene su takođe naškodile utisku. Najbolji domet Irvin postiže simulirajući atmosferu sredine pedesetih u koloru, kada se u priči pojavljuje Artur Miler.

Generalno, od filma ’’Blonde’’, koji je nastao prema istoimenom romanu Džojs Kerol Outs, se očekivalo više. Odnos mana i vrlina je negde 50:50, ali to nije smetalo Venecijanskom festivalu da svoj glamur uveća jednim ovakvim ostvarenjem, koje će se ipak gledati, i da mu atraktivna i glumački sve bolja Ana de Armas prošeta crvenim tepihom.