Film

Kritika filma ‘’Ubiće te za siću’’: Vestern sa staračkim venama (FEST 2023)

FOTO: YouTube Screenshot

FOTO: YouTube Screenshot

Posle 42 godine Volter Hil nam je opet stigao na FEST sa jednim vesternom. Nezaboravni ‘’Jahači na duge staze’’ donosili su duh modernosti i inovativnosti u sprezi sa pekinpoovskim elegičnim lamentom i smislom za akciju, a novo ostvarenje ‘’Ubiće te za siću’’ (Dead for a Dollar, 2022) povremeno deluje kao anahron proizvod zaglavljen na margini već marginalizovanog žanra, ali mu je možda to, paradoksalno, i najveći adut, kaže naš filmski kritičar Goran Jovanović.

Malo je reći da su snaga estetskog izraza i stilske finese Voltera Hila odavno van funkcije. On se već nije snalazio ni devedesetih, a u novom veku, pod novim načinima funkcionisanja, gde su se tražile i donosile novac mahom nabildovane stripovske sage, njegov rukopis je potpuno izbledeo. I nije sad tu samo pitanje prilagođavanja novom vremenu i okolnostima koje je postavljao Holivud, već je autor potpuno izgubio snagu i samopouzdanje, pa su povremeno nastajala ostvarenja kojih se jedva ko još može i setiti ili ga uopšte nije bilo na sceni.

Umirući žanr vesterna, koji na momente vaskrsne a onda se povuče u tihovanje (reklo bi se, metaforično, ali i “contradictio in adjecto“, da je vestern suviše star da bi umro) oduvek je, kao svakom rasnom reditelju u američkoj kinematografiji, bio drag Volteru Hilu. I on mu je dao pristojan doprinos kroz nekoliko dragocenih ostvarenja (“Jahači na duge staze“, “Džeronimo“, “Divlji Bil Hikok“).

“Ubiće te za siću“, koji je promovisan prošle godine na Venecijanskom festivalu, okupio je impresivnu glumačku ekipu veterana (Kristof Volc, Vilem Dafo, Bendžamin Bret) i mlađe glumce (Rejčel Brosnahan, Brendon Skot, Voren Berk). U svojoj strukturi ima narativni motiv relativno često korišćen u vesternima 60-ih i 70-ih, a to je otmica ili bekstvo mlade žene koja je obično u braku ili vezi sa nekim moćnim gazdom. Imamo taj motiv, recimo, u klasiku Ričarda Bruksa “Profesionalci“, ali i u nekim rubnim vesternima kao što su “Čovek koji je voleo Ket Densing“ Ričarda Sarafijana (Bert Rejnolds i Sara Majls), “Lovačka zabava“ Dona Medforda (Oliver Rid i Kendis Bergen) ili, u manjoj meri i drugačijem kontekstu, “Zakon mržnje“ Endrua Meklaglena (Barbara Herši i Džejms Kobern). To su filmovi koji su gradili atmosferu ne samo na poterama koje bi obavezno usledile neposredno nakon otmice, nego i na mogućem razvoju privlačnosti ili odbojnosti između žrtve i otmičara. Naravno u srcu takvog narativa, ne nužno u svim situacijama, žene imaju debeo razlog što priliku za bekstvo doživljavaju kao spas i novu šansu, najčešće zato što su u braku kinjene ili nevoljene.

Kristof Volc uvukao se u kožu Maksa Borlunda, profesionalnog lovca na glave. Priča je locirana u Novi Meksiko, 1897. godine. Iz zatvora, posle pet godina, upravo izlazi zloglasni Džo Kribens (još jedno dijabolično izdanje Vilema Dafoa), čuveni pljačkaš, konjokradica i ubica, koga je lično Borlund smestio za rešetaka. Nekoliko meseci posle, Borlund dobija od jednog oficira poziv, na sastanku koji je ugovorila Vojska, da na zahtev Martina Kida, poslovnog čoveka i donatora vojske, krene u poteru za njegovom odbeglom suprugom Rejčel (Rejčel Brosnahan), kojoj društvo pravi zastavnik-dezerter, Crnac Ilajdža Džons (Brendon Skot). Oni su krenuli preko granice, u Meksiko. Poslodavac nudi 2000 dolara Borlundu da vrati Rejčel, a u želji da izbegne otkupninu od 10000 dolara koju mu je navodno tražio Ilajdža. Odbegli par ima tri nedelje prednosti nad Borlundom, kome se kao asistent pridružuje Crnac Alonzo Po (Voren Berk), narednik, koga će Hil, zahvaljujući njegovom duhu, energiji i povremenim nespretnostima, od starta pa nadalje koristiti da unese i malo komičnih detalja u ovu tešku priču, bremenitu nasiljem. Već na početku potere Oz  Borlundu opisuje karakter zastavnika Džonsa, ubeđen da on nikoga nije oteo i da je Rejčel otišla sa njim zato što je to sama želela.

Upravo njih dvoje zatičemo kod izvesnog Hanona, koji je, za to što im je dao smeštaj i hranu,   negde ukalkulisao i sumu koju bi dobio od traženog otkupa (u pitanju je polovina iznosa), jer ga i samog ganjaju zbog duga izvesnom Tiberiju Vargasu (Bendžamin Bret). Ako Hanon ispoštuje isplatu, Tiberijeva banda garantuje im bezbedni prolaz do Vera Kruza. Lovac na glave i njegov asistent relativno brzo pronalaze odmetnike, prošavši potencijalnog ’’toplog zeca’’ Tiberijeve bande, i tom prilikom Borlund demonstrira svoju preciznost ubivši Hanona, sa metkom koji je prošao tik pored Rejčeline glave. Uskoro će se ponovo ukrstiti putevi Maksa Borlunda i Džoa Kribensa….

Crno-beli flešbekovi koji nam dočaravaju odsudne trenutke iz života nekih od likova pomalo su trapavi i zbrdazdolisani i, čini se, da bi sve bolje funkcionisalo da smo te činjenice saznali na diskretan ili detaljno naglašeni način kroz “aktivne“ dijaloge. Hil je dosta dobro razradio, za to vreme, pomalo revolucionaran i provokativan odnos između Rejčel i Ilajdže. Kroz sve to, uzimajući u obzir okrutne okolnosti, Rejčel ipak uspeva da sačuva imidž istinske dame koja je sposobna da zadrži pravo na svoj izbor i slobodu, po cenu drskosti i ravnopravnog otpora u svetu brutalnih muškaraca. Rejčel Brosnahan je donosi kombinujući lepotu žene sa karakterom i stavom u mačističkom okruženju. Lik Oza na neki način je i omaž nezaboravnom Vudiju Stroudu, koji je donosio znatno ćutljivije karaktere, ali je kroz akciju i svoje veštine uvek doprinosio misiji određene grupe koja ispravlja neku nepravdu. Odlična je epizoda Luisa Čaveza (koji igra Tiberijevog glasnika i prevodioca Estebana Romera), koja takođe odiše humorom u najčešće smrtno ozbiljnim situacijama.

Kristof Volc i Vilem Dafo, svoje zloglasne karaktere donose kombinujući olinjalost, natruhe mudrosti i talog iskustva. Sve je to daleko od njihovih najboljih dometa, ali kod Hila ipak služi svrsi.

Vestern ’’Ubiće te za siću’’ doprineo je žanrovskoj raznolikosti ponude na ovogodišnjem FEST-u, i to je dobro opredeljenje jer ovo Hilovo ostvarenje sada više priliči festivalima nego komercijalnoj bioskopskoj eksploataciji.