Film

Slatka nostalgija Pola Tomasa Andersona – kritika filma ‘’Licorice Pizza’’

Foto: Youtube/printscreen

Foto: Youtube/printscreen

Najnovije ostvarenje Pola Tomasa Andersona, ‘’Licorice Pizza’’ (2021), jedan je od filmova koji iskazuju potrebu autora za dočaravanjem naivnosti, nevinosti i otvorenosti formativnih godina, kad je život bio čista magija, i svakako jedno od dela koja su obeležila američku kinematografiju u godini na izmaku, ocenjuje naš filmski kritičar Goran Jovanović.

Pol Tomas Anderson je jedan najvećih stilista savremene američke kinematografije, sofisticirani majstor detalja, suptilan i poetičan, ali počesto i angažovan, majstor društvenih saga ali i pronicljivi tumač individualnih karakteristika svojih junaka. U njegovoj majstorskoj radionici nastali su neki od najzanimljivijih filmova američke kinematografije poslednjih četvrt veka, od kojih su pojedini i remek-dela (Hard Eight, Noći bugija, PunchDrunk Love, Magnolija, Biće krvi, The Master, Inherent Vice, Fantomska nit).

Baner Boom93 Android aplikacijaU najnovijem, možda i svom najjednostavnijem filmu, Licorice Pizza, vraća nas u 1973. godinu, i opčinjuje zahvaljujući šarmu i ljupkosti svojih junaka, Gerija i Alane, između kojih je deset godina razlike (ona je toliko starija od njega), ali to nije prepreka da među njima  vrcaju ljubavne iskre i dešava čarolija, prepuna duhovitih i smešnih situacija kako se njihova komplikovana veza bude razvijala. U toj godini Džordž Lukas je napravio svoje Američke grafite, jedan antologijski generacijski film, mnogo bitan za njegove junake, ali i tumače tih protagonista na prvim mladalačkim ispitima i raskršćima kuda i kako u životu. Neki sjajni glumci napravili su ovim briljantnim i nezaboravnim filmom prvi korak u veličanstvene karijere, a Andersonov Geri Valentajn je upravo mladić koji sanja o glumačkom pozivu. Već sa petnaest godina muva se po audicijama i igra u dečjim i zabavnim programima (sa Lusil Bol, na primer), barata kamerom, a takva aktivnost ga često dovede do prilike da upozna i popularne face iz džet-seta.

Postoji neka fina nit koja spaja energiju i bogatstvo doživljaja koje nudi doba tinejdžerskog poleta i punoletstva ova dva filma, iako je Lukasova priča smeštena na početak 60-ih, a Andersonova se odvija desetak godina kasnije, sa svim ikonično-atmosferičnim elementima tog vremena, muzičkim hitovima i pop-fenomenima, industrijsko-tehnološkog razvoja u pravcu komfora i hedonizma (pojava vodenih kreveta), značajnih frustrirajućih i uznemiravajućih kriza (nagoveštaj poraza i povlačenja američke vojske iz Vijetnama i nestašica goriva), izazovima Holivuda i televizije, gde se dešavaju takođe velike turbulencije i promene (uveliko primat preuzimaju predstavnici ’’Novog Holivuda’’, a stari vukovi tipa Sema Fulera traže svoje poslednje prilike)… Na nekom usko profesionalnom, ali i zvezdano-mitskom nivou o uspešnim karijerama koje polako jenjavaju i gase se, film korespondira i sa Tarantinovim Bilo jednom u Holivudu. Ima tu pomalo i Altmana, koga Anderson očito veoma ceni (vidi Magnoliju), a u prikazu gradske i štabne vreve u jeku kampanje za gradonačelnika (u koju se Alana uključuje) događa se kopča i sa Nešvilom, jednim od najznačajnijih filmova 70-ih.

Odnos mladog Gerija i nesigurne Alane, pomalo opterećene ali istovremeno ponosne činjenicom da je Jevrejka, prolazi kroz razne faze odanosti, prijateljstva, zabavnog druženja, izneveravanja, ljubomore, preduzetničkih akcija i poslovne saradnje, ali ne kulminira kroz seksualni čin. Kao da to odlaganje nudi pregršt drugih mogućnosti jer dolina San Fernanda, odakle potiče i sam Anderson, pruža toliko prilika za intenzivan i uzbudljiv život u svim oblastima. Ili, autor nas sprema za jednu finalnu eksploziju ljubavnog priznanja, koja se među junacima događa na samom kraju.

Jedan važan i urnebesno duhovit segment priče tiče se lika Džona Pitersa (Bredli Kuper), frizera i partnera Barbre Strejsend, u to vreme velike filmske i muzičke zvezde. Kasnije će Piters postati uspešan producent. Upoznaju ga tako jer treba da mu isporuče vodeni krevet, a Geri u Pitersu u početku vidi izvesnu šansu da i sam kupi ulaznicu za Fabriku snova. Međutim, ovaj se predstavlja kao nadmen i napadan tip, a Geri i Alana gledaju da ga se otresu i osvete mu se zbog takvog njegovog ponašanja. Vožnja kamionom unazad, u nevoljnim okolnostima, jer je vozilo ostalo bez goriva, daje ovom izuzetno zabavnom filmu još jednu uzbudljivu deonicu.

Pre toga nađu se i sa Džekom Holdenom (posveta Vilijamu Holdenu), koga tumači Šon Pen, zaljubljenikom u motore, sa kojim Alana završi na piću. U čežnji za atrakcijama za prisutnu publiku, ovaj je poveze motorom, sa koga Alana padne i umalo se povredi. Taj segment sa motorom podseća na one trke iz Američkih grafita, a pre toga, naravno, i na nezaboravne momente iz Buntovnika bez razloga Nikolasa Reja.

Jedan od najvećih uspeha Pola Tomasa Andersona je što je svoj opus potpuno osvežio na glumačkom planu, ovaj put odustajući od perfekcionista do fanatizma (Danijel Dej Luis, Hoakin Finiks), a upuštajući se u avanturu oblikovanja i usmeravanja mladosti i puštanju da se film vozi na neposrednosti, prirodnosti i šarmu. U novom filmu hemija koju razmenjuju Kuper Hofman (sin pokojnog Filipa Sejmora Hofmana, prijatelja i saradnika Pola Tomasa Andersona) i Alana Hejm, iz grupe ’’Hejm’’, čini ostvarenje Licorice Pizza nezaboravnim i prijatnim iskustvom.

Naslov svog najnovijeg filma Pol Tomas Anderson je zapravo preuzeo od lanca prodavnica gramofonskih ploča koje su postojale 70-ih i 80-ih.

Zanimljivo je da je ovde, pored Majkla Baumana, Pola Tomas Anderson imao i ulogu direktora fotografije.

Film Licorice Pizza je već zapljusnut nagradama od raznih odbora i instituta, ali to je verovatno samo početak, jer se očekuje da ovo ostvarenje bude ozbiljan kandidat za predstojeću dodelu Zlatnog Globusa i Oskara.