Mladi

Mladi ljudi nisu uvek najtolerantnija starosna grupa, najviše se to ističe na društvenim mrežama

Foto: S.Lisac

Foto: S.Lisac

Ako pitate ljude da li znaju šta su ljudska prava, verovatno ćete dobiti pozitivan odgovor. Ako ih zamolite da nabroje ova prava, oni će verovatno da se prisete samo nekoliko, onih sa kojima su upoznati ili one za koje su čuli u medijima u kontekstu kršenja ljudskih prava. Malo je verovatno da umeju da navedu svih 30 članova Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.

Stavovi prema društvenim grupama koje su tradicionalno bile marginalizovane ili diskriminisane značajno su se promenile u poslednjih nekoliko godina. Ova promena je posebno izražena u stavovima prema homoseksualnosti i rasnoj raznolikosti koji su, kako istraživanja javnog mnjenja redovno pokazuju, vremenom postali sve prihvatljiviji. Ova promena se često pripisuje starijim, manje tolerantnim generacijama koje su zamenjene mladim, koje su inkluzivnije i otvorenije u svojim stavovima prema drugima. Međutim, takođe nalazimo da predrasude nisu u potpunosti nestale iz stavova mladih. Mladi ljudi nisu uvek najtolerantnija starosna grupa, a najviše se to ogleda na društvenim mrežama.

Kristina Miloradović, maturantkinja Požarevačke gimnazije kaže da su društvene mreže još više stvorile netoleranciju među mladima. Iako se kao najčešći oblik javlja ismevanje po mrežama,  nije joj važno šta neki drugi ljudi misle o njoj.

Sada i mnogi ljudi koji nas ne poznaju nađu sebi za pravo da komentarišu i pričaju nešto o nama na osnovu nekog materijala koji smo mi stavili na društvene mreže. Što se tiče interneta kao negativnog okruženja, mislim da jeste, u smislu bolesnih standarda lepote. Mnoge mlade devojke i žene sada gledaju kako su nekome slike savršene i kako su  tela savršena i šta se očekuje od žene, kako da izgleda, kakvu kosu treba da ima, kako treba da se oblači. Sve su to negativni aspekti koji negativno utiču na nas mlade, zato što smo mi i dalje u tom adolescentskom periodu u kom smo jako pogodljivi, formiramo naše mišljenje na osnovu nekog ideološkog saznanja koje smo dobili u porodici ili u društvu, zajednici, šta nam profesori pričaju i šta se nas očekuje, da se slažemo sa time.  Zato smatram da je internet jako i negativan i veoma toksično okruženje za sve nas na društvenim mrežama, pogotovo na Instagramu.

 Miloradović smatra da je internet nasilje jedno od najtežih oblika nasilja i netolerancije među mladima. Ovde treba napraviti veliku razliku i granicu između govora mržnje i slobode govora, jer se mnogi pozivaju na ovo drugo tokom svojih nastupa. Sloboda govora je zdravo iznošenje argumenata, razmena mišljenja i rasprava, bez vređanja i omalovažavanja. Međutim, svedoci smo da se ona zloupotrebljava, pa neretko dolazi do nacionalne, verske i seksualne netrpeljivosti.

Foto: S.Lisac

Mi našeg nasilnika ne vidimo i on je sa te strane jako zaštićen u odnosu na nas, koji smo ranjivi, bilo da verujemo tom stavu, da li se slažemo ili ne sa tuđim mišljenjem. Mislim da uvredljiv sadržaj treba strogo da bude zabranjen na internetu. Nažalost, sve se više susrećemo sa tako negativnim stavovima i ja sam u sedmom razredu 2017. godine imala jedan incident, jedan jako težak oblik sajber nasilja, gde su devojčice iz mog odeljenja na jednom rođendanu napravile grupu na Snap chetu. Izabrale su tu društvenu mrežu jer se na njoj poruke brišu do 24h. Međutim, greškom su ubacile jednu moju blisku osobu koja mi je sve te poruke pokazala. Ja sam nakon toga bila, pa mogu da kažem baš strašna, jer se tu pominjalo dosta uvredljivih stvari. U 7. razredu nisam znala ni šta te stvari znače i bilo je dosta eksplicitnog sadržaja, pričale su svašta o meni u toj grupi, ali ja sam kao ranjivo dete i pre toga sam prolazila kroz vršnjačko nasilje, ali na tom nivou nikad. Mama i tata su mi pomogli da preko toga pređem, pre svega sam se obratila njima i onda su kasnije obavestili i školu i pokrenut je proces protiv internet nasilja i ceo taj proces me je naučio kako da se kasnije branim i kako da te stvari izbegnem, i ako opet dođe do toga, prebrodim. Sada sa znanjem i ikustvom, koje imam, mnogo mi je lakše da se nosim s tim. Nadam se da više nikad neću biti u toj situaciji i nadam se da će i drugi sve manje biti. To ne može da se iskoreni, ali može da se smanji, a takvi nasilnici su isto tako kao i mi jako ranjivi i uplašeni i zato se i kriju iza ekrana i ne kažu nekome nešto u lice.

Kristina je vršnjački edukator. Pomaže mladima kojima je potrebna psihološka pomoć, a koji se plaše da je potraže ili ne znaju kome da se obrate. Mladima predstavlja  tehnike i sam proces psihološke pomoći na primerima, kao i tehnike koje su specijalno dizajnirane za samospoznaju, unutrašnje čitanje emocija i bolju komunikaciju sa drugima. Kaže da ima mnogo okidača za ove probleme, ali da edukatori rade na tome. Razni stereotipi i kompleksi kod mladih najpre su plod nekih nezdravih primera na društvenim mrežama. Samo standardi lepote imaju jako veliki uticaj na mlade osobe, nezavisno od pola, i svi teže tom nekom savršenom izgledu sa društvenih mreža koji je realno nemoguće postići, ocenjuje Kristina.

Primetila sam da ljudi na internetu ne znaju da razlikuju ljude koji pišu komentare, ne znaju da razlikuju konstruktivnu kritiku od hejta i to je mnogo veliki problem. I svi ti koji pišu misle da pišu konstruktivnu kritiku ne razmišljajući o posledicama na osobu koja čita taj komentar u svom sadržaju. Jako je bitno da širimo svest o ovome i da smo mi tu.  I na lokalnom nivou, i inače na državnom, ali i u svetu sve češće se javlja depresija kod mladih i svi vidovi nekih psiholoških poremećaja, naglašava Kristina i dodaje da postoji više razloga,  neprihvaćenost sredine, pandemija, otuđenost, loša komunikacija sa roditeljima, loša komunikacija u školi.

Evidentan problem prisustva govora mržnje na društvenim mrežama karakteriše i činjenica da društvo tu pojavu toleriše. Objašnjavajući razloge, pedagog Živkica Đorđević kaže da mlade treba osvestiti, da znaju da su oni u virtuelno lažnom svetu i kad šalju neku poruku da će poruka doći do sagovornika i pitanje je kako će reagovati na nju. Onaj ko šalje poruku nema svest o tome koliko može to povrediti neku osobu.

To je strašno za svakog mladog čoveka. Strašna je pozicija kad se nađe da je on nekoga ogovarao, grdio, nešto loše uradio, strašna je pozicija kad je on meta na koju se to odnosi i mislim da posebno onaj ko šalje poruku nema svest o tome, koliko je to povredilo neku osobu, dok je lično ne sretne. To je moje iskustvo koje sam imala sa decom. Vi kad dobijete poruku od nekoga ko je žrtva, pozovete osobu koja je to radila, neka vrsta nasilnika. Nasilnik ne razume često šta je radio, ’’Bože, šta se to dogodilo’’. Međutim, tek kad se ta osoba susretne sa tim, to je upravo ta medijacija. Počnete da shvatate šta ustvari radite i na neki način vas to sada vraća. Nikakve kaznene mere, nikakva po meni priča, edukacija u tome šta vi treba da radite ne može da pomogne. Jedino da pravite nekakve sisteme u kome ćete da susrete te mlade ljude i da na taj način oni sebe razvijaju. Možda mogu da se naprave lepe radionice koje mogu da imaju osobu koja šalje poruku i ona koja ih prima i onda na taj način da simuliraju jednu stvarnost.

Foto: S.LIsac

Đorđević kaže da negde oko 80% ljudi ima taj osećaj empatije za druge, ali da je sve pitanje pristupa. Ukoliko se mladom čoveku objasni šta je uradio svojom porukom, koje je posledice ta poruka proizvela na drugu osobu, ako je iole empatičan i normalan, neće baš tako lako da povredi drugu osobu.

Možda mi živimo u svetu u kome je vređanje postalo normalnost, ali normalnost je za mali krug ljudi. Samo što su oni dosta vidljivi, uz pomoć medija. Mislim da veliki broj ljudi mladih brine o tome šta će ko o njemu da misli, nije mu baš stalo da nekog uvredi. Imala sam situaciju. To je bilo neko druženje između učenika gimnazije i ekonomske škole. Oni su bili negde na nekom izletu i bili su svi zajedno u toj grupi. Bio je jedan dečak i dve devojke i oni su jednu devojku ustvari uzeli za metu, jer se u nekom trenutku nisu složili i tu je baš onako primalo nekakve vrlo neprijatne mere i situaciju. I kad smo imali posle razgovore i komunikaciju oni su napravili nekakav svoj drugačiji odnos.

Mlade ljude ne treba čuvati od situacija, ali je bitno da se odmah reaguje kako ne bi otišli  predaleko, kaže Đorđević.

Mislim da taj razgovor sa decom i te situacije su najbolje kad se dese. Ja njih ne bih čuvala od situacija da im se dogode. Samo je bitno da reaguješ odmah da ne ide mnogo daleko. To je jako važno, jer oni dok ne osete na svojoj koži džabe tu priče. To vam je život. To su socijalne veštine i one se uče samo u kontekstu, socijalne veštine ne možete pričom da naučite. Dok neko to ne preživi, da vidi kako izgleda, nekad to bude ona mala žrtva, nekad bude mali nasilnik. Pa kad dobije autogol dva puta onda će valjda da bude dovoljno pametan.

Marija Đurđević, učenica Požarevačke gimnazije  kaže da je govora mržnje vrlo često izraz lične nesigurnosti i slabosti, bespomoćnosti.

Mislim da oni nisu zadovoljni sobom ti koji imaju potrebe da tako komentarišu sve što stignu i da možda nisu doživeli toliko pažnje koliko im je potrebno od roditelja ili nekog bližeg i oni imaju potrebu nekoga da omalovažavaju da bi nekoga uzdigli.

Uglavnom su to uvrede koje dolaze od dečaka, a na osnovu nečijeg fizičkog izgleda, oblačenja ili ponašanja. Nema uvreda na osnovu rodne ili verske pripadnosti. Đurđević kaže da su prerasli te uvrede.

Sve zavisi od zrelosti od osobe do osobe, ali to se mnogo više kod dečaka pojavljuje i oni su verovatno u nekom uzrastu da imaju potrebe nešto negativno da komentarišu pogotovo devojčicama, gde moraju da dobacuju bilo kakav negativan komentar za koji ne znaju da li će da ih povredi ili ne. Nema ih na osnovu rodne ili verske pripadnosti. Mislim da su prerasli te uvrede. Ja sam imala taj slučaj sada skoro da mi stalno u školi dobacuju negativne komentare, da me nazivaju imenima da sam nebitna i svakakvim i ja sam to najviše ignorisala. Ne dam na sebe i imam jak karakter i ne mogu da dopustim da me bilo ko povredi. Pokušala sam da odbranim sebe i onda sam shvatila da oni nisu vredni da ja njima odgovaram i da se ja pecam na to. Samo sam ignorisala i oni su onda prekinuli to da mi rade. Kada su napravili lažni profil o meni sa mojom slikom i počeli da komentarišu objave. Posle toga sam obavila jedan dobar razgovor u odeljenskoj grupi, gde sam im rekla da sam to istolerisala, ali sledeći put ići će kod razredne ili policiju. I  svo troje primirilo, i oni sad pokušavaju da se iskupe time da budu dobri prema meni. Znam da je to dvoličnost, ali mene to ne pogađa. Neprijatno je da vidiš da neko napravi nešto lažno o tebi i ne zna kako će to sve da se završi, ali definitivno nisu vredni da im se poklanja pažnja da misle da sebe uzdižu time što omalovažavaju nekoga, a ustvari ispadaju dosta dvolični i bezobrazni.

Foto: S.Lisac

Iako je Mariju porodica naučila da uvek treba da drži do sebe i veruje u sebe,  od 5. razreda je bila dosta nesigurna. Međutim, kako je sazrevala postala je komunikativnija i sada ne dopušta da je bilo ko povredi.

Samo sam shvatila da ne treba da me dotiču svačiji komentari i da ja najbolje znam ko sam i šta sam i koje su moje mogućnosti i da ne može meni bilo ko da kaže koje su moje mogućnosti i da kaže ko sam. Ne treba sve da te pogađa,  jer svako ima različito mišljenje i može da stekne različiti utisak. Ovako uopšte nisam primetila da bilo ko koga odbacuje, zbog nacionalnosti ili vere, tu ne vidim problem. Više vidim problem da određuju kakvi su ljudi na osnovu izgleda, vere i nacionalnost ne.

Pitanje koje se često postavlja jeste zašto su mladi tako netolerantni prema nekom minimalnom broju ljudi ili pojedincima koji govore nešto što se razlikuje od uobičajenih društvenih normi. Sloboda govora je zdravo iznošenje argumenata, razmena mišljenja i rasprava, bez vređanja i omalovažavanja. Međutim, svedoci smo da se ona zloupotrebljava.

Dušan Cvejić je učenik 3. razreda na društveno jezičkom smeru u Požarevčkoj gimnaziji sebe smatra za vrlo tolerantnu osobu i ima, kako kaže, visok prag tolerancije.

Foto: S. Lisac

„To možda i nije dobro, jer onda kad kap prelije čašu, onda je loše, ali ovako trpim svašta. Nemam neke negativne ljutice oko sebe pa da trpim, ali sam dosta tolerantan. Ne planem brzo, nisam agresivan, temperamentan, tako da smatram za sebe da imam visok prag tolerancije. Mlađe generacije su malo skeptične prema tome, kažu mi – Pa mi smo Srbi, pravoslavci, bele boje, mi smo glavni, ali mislim da će se to vremenom promeniti, i da ćemo jednog dana početi da poštujemo i druge ljude i druge vere i druge boje kože, i druge religije i nacionalnosti. Tako da i za to ide postepeno. Vremenom da se ti stavovi formiraju i u jednom trenutku ili bude pozitivan stav-mi sad poštujemo ljudska prava ili smo potpuno negativni. Mislim da to ostaje do kraja života i mislim da se nikad neće promeniti to na pojedinca.

Iako je ključna uloga koju mladi mogu imati u promovisanju vladavine prava široko priznata i poznata, negativni stereotipi i stigmatizacija koji povezuju mlade sa nasiljem mogu zanemariti činjenicu da većina mladih ljudi nije uključena u nasilje, a mnogi zapravo pozitivno doprinose za mir, ljudska prava i napore u razvoju i pomaganje u izgradnji boljih i više pravednih društava.

Foto: Pixabay ilustracija

Današnji svet je dom najveće generacije mladih ljudi u istoriji. Povezani jedni sa drugima kao nikada ranije, mladi ljudi žele i već doprinose predlažući inovativna rešenja, podstičući društveni napredak i inspirišući političke promene, u urbanim i ruralnim kontekstima. Poslednjih godina, u okvirima politike se sve više priznaje važnost uključivanja mladih u kreiranje politike, uključujući Agendu 2030 i ciljeve održivog razvoja, Strategiju Ujedinjenih nacija za mlade  i Deklaraciju iz Dohe, koja je postala prva Međunarodna deklaracija koja posebno poziva na uključivanje mladih u promociju aktivnosti prevencije nasilja. Rezolucija 2250 Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija takođe priznaje da mladi ljudi igraju važnu ulogu u održavanju međunarodnog mira i bezbednosti.