Moj grad

Senovite priče na strašnom mestu

Foto: Biljana Marjanović

Foto: Biljana Marjanović

Zamislite suvonjavog, vižljastog dečaka koji odrasta davnih šezdesetih godina u maloj Velikoj Plani. Za neku tamo televiziju je čuo, video još nije. Guta stripove i Politikin zabavnik i na radiju sluša u to vreme popularne drame fantastike. Otac njega i brata vodi u bioskop da gledaju Tarzana, Vinetua i Doktora Dulitla, ali njegova glavna preokupacija su astronauti i put u svemir.

„Gledajući te filmove, nikada nisam poželeo da budem glumac. Ja sam samo hteo da porastem i da pravim stripove i budem režiser.“

Sa trinaest godina počinje da pravi strip. Sveska bez linija, grafitna olovka, drvene bojice i mašta kojoj se kraj ne vidi. Strip pod nazivom Nebo „štampan“ je u jednom primerku i stigao do petog broja, kao saradnik naveden je brat Slobodan, a urednik i vlasnik „izdavačke kuće Kosmoplov“ je Milanče Marković, sugrađanin i stari poznanik koga sam slučajno srela posle dugo vremena i o kome danas pišem.

Foto: B.M.

 


Milanče je posle završene srednje ekonomske škole hteo da bude novinar ili režiser, ali ga je otac upisao na ekonomski fakultet „da bude gospodin čovek“, uz obrazloženje da „novinare prve streljaju za vreme rata, a režiseri nikad nemaju posla“. Fakultet nije završio. Kroz svoj radni vek bio je knjigovođa, noćni čuvar, radnik obezbeđenja i snimatelj svadbi i ostalih veselja. Oženio se i dobio ćerku, dobio unuka i dočekao penziju, ali se dečačkih snova nikada nije odrekao.

Kad je prerastao rukom štampane stripove i svemirske rakete, Milanče je počeo da se interesuje za naučnu fantastiku. Sa devetnaest godina je objavio prvu naučnofantastičnu priču u zagrebačkom časopisu Sirijus, kasnije u Srpskom jugu, Galaksiji i Raskovniku. U Politikinom zabavniku objavljena je njegova priča u rubrici Batine koje pamtim, i za nju je dobio prvi honorar.


„Tada sam već radio, a taj honorar je bio kao polovina moje plate, tako da batine koje sam zapamtio nisu bile uzalud“, smeje se Milanče.


U vreme dok je radio kao noćni čuvar u planjanskoj fabrici nameštaja „Zvezda“, upoznao je Dragana Minića, studenta etnologije, i tada počinje njegova fascinacija folklornom fantastikom.


Dragan je sakupljao narodne umotvorine, posebno priče o vampirima, drekavcima i svemu onostranom, iz Pomoravlja i Šumadije. Da te priče ne bi otišle u zaborav, rešili smo da ih sve „stavimo u knjigu“. Tako je nastala zbirka priča strave i užasa Senovite priče. Knjiga je odštampana u 300 primeraka. Mogu da se pohvalim da je ceo tiraž odmah planuo – sve smo poklonili, a tražio se i primerak više. Radio Plani smo, recimo, knjigu poklanjali više puta jer su gosti u programu pri odlasku „neprimetno pozajmljivali“ istu“.


Smatra da je žanru srpske folklorne fantastike naneta velika kulturnoistorijska nepravda. Zašto je jedan Drakula bolji od našeg Save Savanovića i zašto na prste jedne ruke mogu da se nabroje domaći pisci kojima je ovaj žanr bio osnova za dalju priču, dramu ili film?

„Volim ja da čitam i Stivena Kinga, ali on nije došao na moju Moravu da pokupi priču, nego je istraživao svoj folklor. Uostalom, mi stariji znamo da su strašne priče bile neizostavni deo repertoara svake babe u našim selima onog vremena, samo što je malo ko bio voljan da ih sakupi, sredi i objavi“, kaže.


Zato je krajem devedesetih napravio sajt sa „pričama tajanstva i mašte“ i pokrenuo književni časopis pod istim imenom – Omaja. Štampan je u punom koloru u A4 formatu zahvaljujući prijateljici koja je bila vlasnica štamparije. Tiraž od 100 primeraka prodavao se na kioscima i imao je kupce, kao i prezentaciju na Sajmu knjiga. Nažalost kratkog veka, poživeo je samo pet brojeva, ali je među poznavaocima ostavio pamtljiv trag.


„Kasnije sam napravio još osam brojeva u po pet primeraka i povezao ih. To su primerci za biblioteke i kolekcionare ljubitelje fantastike i strave“.


Inače, omaja je naziv za vodu koja se, kako kaže moj sagovornik, rasipa, prska sa strane vodeničnog točka i nekada se smatralo da je koliko lekovita toliko i dobra za razne magijske rituale.

Foto: B.M.

 


Pokretao je Milanče i Filmske novosti i dočekao da ga Jugoslovenska kinoteka zamoli za po jedan primerak, a bio je i jedan od pokretača književnog časopisa Naš trag koji, u izmenjenom izdanju, izlazi do danas – ranije tromesečno, danas u formatu džepne knjige jednom godišnje.


A onda je na red stigao i film.


„Da, moja pusta želja i tiha patnja, da budem režiser . Kameru sam uspeo da kupim 2010. godine, a film Strašno mesto snimljen je tek posle sedam godina. Jednostavno, precenio sam svoje umeće, mnogo sam se mučio sa scenarijima, gubio se u nebitnim pričama i uspeo da se skroz upetljam. Ali su se kockice na kraju složile. Moji prijatelji, glumci amateri iz Krnjeva i Velike Plane i ja snimili smo Strašno mesto u trajanju od 40 minuta krajem 2017. godine“.


Premijera je održana u bioskopskoj sali u Krnjevu, zatim u Starom Selu. Film je sledeće godine učestvovao na Festivalu amaterskog filma u Srpskom Holivudu na planini Rudnik, kao i na Festivalu srpskog filma fantastike u Beogradu, gde je dobio specijalnu pohvalu žirija.


Pitam svog sagovornika kako je finansirao sva ta štampanja i snimanja, da li je imao sponzore ili podršku lokalne zajednice.


„Ma kakva podrška! Uostalom, ja nikada nisam ni tražio podršku. Sve što sam uradio i što još uvek radim je odraz moje velike ljubavi prema filmu, tradiciji, očuvanju sećanja na ta neka prohujala vremena. Ja volim, ja finansiram. Nije to ni jeftina zanimacija, ali ja sam čovek sa malo prohteva a bavljenje filmom i fantastikom za mene je stvar od životne važnosti“.


Smeje se na pitanje kako supruga gleda na njegovu novinarsko-filmsku karijeru: „Zašto svi prvo to pitaju? I zašto ona mora da zna baš sve što ja radim?“

Ali naglašava da porodica nikada nije trpela zbog njegovog hobija, i dodaje:


„Ja sam uvek imao posao, sada penziju od koje živim. Film je moj hobi i moj odgovor na dar, nadahnuće koje sam dobio rođenjem. Smatram da je bavljenje bilo kojom umetnošću dar od boga, i da je čovek prosto dužan da se bavi darom koji ima, nebitno da li je to amaterski ili profesionalno. Zašto bih se ja opirao svom daru, ljubavi prema filmu i pisanoj reči, ako je on dovoljno jak da me prati celog života?“


Planovi penzionera Milančeta na pragu sedamdesetih?


„Dva scenarija su na čekanju, spremam prošireno izdanje Senovitih priča, puno novih ideja, a vremena na pretek. Ćeraćemo se još!“

Piše Biljana Marjanović, dopisnica Boom93 iz Velike Plane