Društvo

Ko je zapalio Homolje? (VIDEO)

Foto: Ivan Milosavljević

Foto: Ivan Milosavljević

U nedelju 31.marta, u ranim jutarnjim satima, prijavljen je požar na Žarkovom brdu, u blizini istražnih bušotina kanadske rudarske kompanije Dandi na Crnom vrhu, Homolje, opština Žagubica. Na teren je iz žagubičke vatrogasne jedinice upućeno 5 vozila i 8 vatrogasaca. To su šture informacije koje su nekako dospele do javnosti i zabrinutih meštana.

U kasnim večernjim časovima, predsednik opštine Žagubica, Safet Pavlović, objavio je na Fejsbuku zajedničku sliku sa sedmoro pripadnika vatrogasne službe, naveo da je - „upravo ugašena vatrena stihija i sprečen ulaz požara na teritoriju opštine Žagubica iz pravca Majdanpeka."

To bi bilo dovoljno za neku agencijsku vest, da popuni jedan pasus.

Fajront republika

Dakle, negde oko ponoći proglašen je kraj drame i svi su, sem vatrogasaca, mogli mirno da spavaju. Zapravo, celog tog nedeljnog dana su nam pristizale informacije od naših drugara u Žagubici i od početnih, koje su oko podne bile još uvek neproverene i saopštene bez neke velike zabrinutosti, došlo je do toga da je situacija ozbiljna i da gori na tri nezavisne lokacije, te da se plamen širi nošen jakim vetrom. 

Ko smo mi? Mi smo ekološki pokret Mlavska vojska iz Petrovca na Mlavi i već dve i po godine, zajedno sa UG Čuvari Homolja iz Žagubice, na sve moguće načine pokušavamo da lokalno stanovništvo i širu javnost upozorimo na opasnost od otvaranja rudnika zlata, novih kamenoloma, vetroparkova, neumerene i nelegalne seče šuma u predelima Homolja i Beljanice. Tog dana su nas jadi zabavili oko nepoznatog uzroka zagađenja sirove vode u opštinskom vodovodu na izvoru Šetonjske reke, koji pijaćom vodom snabdeva najveći broj domaćinstava. Detektovali smo mogući uzrok, veliku divlju deponiju na 300m udaljenosti vazdušnom linijom od kraškog izvora Šetonjske reke i fabrike za preradu vode JKP Izvor, teren snimili sa zemlje i iz vazduha i upravo objavili te snimke na društvenim mrežama. Kad smo, po dobijanju informacija, shvatili da je u Homolju stvar otišla predaleko i da je požar mnogo veći nego što se prvo mislilo – spakovali smo ponovo opremu, belgijskog ovčara Šivu i nas četvoro u auto, pa pravac – Crni vrh.

Od „ upravo ugašene vatrene stihije”, po dolasku smo na istočnom horizontu noćnog neba videli ovo:

Nismo videli da gori u blizini „bivšeg” naselja Lipe niti da iz borskog pravca dolazi neka vatrena stihija. Prišli smo, polazeći od Dumitrovog potoka ka Žarkovom brdu koliko smo po mraku mogli, podigli dron sa udaljenosti od 2.5 km od mesta gde gori i letilicom pod Žarkovim brdom, sa visine od 40m iznad zemlje, snimili tri nezavisne lokacije gde je gorelo. Pri vraćanju drona do početne lokacije, zbog jakog vetra i pražnjenja baterije, morali smo da ga prinudno spustimo na 750m udaljenosti od nas, po mraku, ne znajući ni da li je završio u visokim krošnjama, ili na zemlji. 

Dakle, od snimanja i pronalaska drona, do zore nema ništa, pa smo se polako vratili do auta da u njemu dočekamo svitanje. Onda počinje pregled Google mapa, upoređivanje lokacija požara sa prostorom istražnih licenci Dandija i planiranog vetroparka  „Jasikovo” u koji investira Nikola Petrović, kum predsednika Srbije Aleksandra Vučića. Poklapa se vetropark, a na vrhu Žarkovog brda je i njegov stub za merenje jačine vetra. Pogledamo se i svakome od nas se odmah iz sećanja javljaju pročitane vesti iz Latinske Amerike gde rudarske kompanije vatrom sebi krče put do otvaranja rudnika - ali ovde je situacija takva da požar dolazi u blizinu istražnih bušotina, ali ih ne ugrožava, pa oko nas svu noć špartaju terenska i teretna vozila kanadske kompanije koja gorivom i vodom snabdevaju desetine istražnih bušotina u okolini. Znači, požar nije poremetio ni njihove planove, ni radne zadatke. Pitamo se da li bi sad ona moderna i skupa vatrogasna cisterna, koju je opština Žagubica dobila od EU kao donaciju dobrovoljačkom vatrogasnom društvu „Mlava” iz Krepoljina, bila od koristi vatrogascima, a i ljudima kojima upravo gore livade i šume. Od pre desetak meseci ona, umesto da služi svojoj nameni, svakog dana od bivše žagubičke fabrike FOŽ, čiji je deo zakupio Dandi, nakon punjenja na hidrantu u krugu fabrike, grabi ka Crnom vrhu i po čitav dan snabdeva bušilice koje traže zlato. Plamen požara se daleko iza ponoći i dalje vidi kroz granje.

Uspeli smo da malo i odspavamo, na smenu, ali još neko, pored radnika na bušilicama, nije spavao- Ko? Pa, Republika i njeni unutrašnji organi. Evo ih, parkiraju pored našeg auta i traže nam lične karte. Dva saobraćajna policajca nas pitaju šta radimo na Dumitrovom potoku, skrajnuti od glavnog puta, u mraku ( izgleda da nas je neko ipak video kad su došli pravo kod nas). Govore o podmetanju požara i da je ovo rutinska kontrola lica. Objasnili smo im ko smo i šta radimo, jedan od njih je dobacio da me poznaje - pretpostavljam zato što sam u žagubičkoj opštini prilično poznat otkad mi je Safet Pavlović neznajući dao intervju u kome mi malo preti, a malo se raduje rasprodaji Homolja raznim kompanijama. Pitam ih da li su legitimisali i stotine stranih radnika koji u ovom trenutku rade na Dandijevim bušotinama, na izgradnji budućeg vetroparka Crni vrh, koji je nadavno kineska kompanija otkupila od Nikole Petrovića; da li proveravaju šta imaju u vozilima;  imaju li svi radne i vozačke dozvole? Kiselo se nasmeju, odlaze, ali malo za njima do nas iz pravca požara dolazi crn terenac bez oznaka, spušta se prozor i neko nam dobacuje: „Ko ste i šta tražite ovde?” E, pa dosta, još nas radnici Dandija nisu legitimisali! Izlećemo iz auta, kolega pali kameru na telefonu, jer sve valja zabeležiti. Vidim da na tamnim uniformama imaju one reflektujuće trake, viknem- vatrogasci?! Dečko na vozačkom mestu mi klimne glavom. Odustajemo od svađe, kažemo i njima ko smo, šta radimo ovde i da ćemo ostati do zore. Kažu:  „dobro, mi smo za noćas gotovi, ostalo je nekoliko kolega da prati požar, pa sutra opet. Na pitanje da li misle da je požar podmetnut, opet potvrdno klimaju glavom. Pozdravimo se i oni odoše. To je bio fajront i za nas i za Republiku, taman pre zore.

Taktika spržene zemlje

Na ovim terenima Homolja i u čitavoj istočnoj Srbiji, gde se planiraju novi rudnici, kamenolomi, vetroparkovi...gde se šuma seče kao da sutra ne postoji, a sad se i požari podmeću, svoja naselja i imanja ima vlaško stanovništvo, naše vekovne komšije i familija. Decenijama zapostavljani, držani u saobraćajnoj i civilizacijskoj izolaciji, mnogi od njih su sreću potražili u većim sredinama ili inostranstvu, ostavljajući ovaj, za mene, rajski vrt. Ovo malo što ih je ostalo ovde, uglavnom staro i nešto mladih, zastrašeno siromaštvom i vladavinom kriminalnih kartela, možda tračak nade i vidi u tim šarenim lažama o zlatu, tim obećanim velikim novcima koje će dobiti za svoje u travu zarasle i puste pašnjake, šume koje nestaju, nebrojene izvore i bistre potoke. Možda neki stvarno i veruju da će radna mesta, u tim drobilicama živog sveta, ovde zadržati poneko dete ili čak onima koji su otišli, pomoći da se vrate. Nakon požara, mislim da svi naziru, ako već ne vide, lice ove zveri, ekstraktivističke industrije. Pred očima im je sudbina Krivelja i bivšeg sela Lipe, tu nadomak vatrene stihije što ih sve skupa, guta. Lipe je bilo lepo selo, na još lepšem mestu, ali je došao rudnik bakra, nakratko su imali i radna mesta i školu sa decom i nije se toliko bežalo iz te „nedođije”. Onda je rudnik zatvoren, a od sela nije ostao ni čovek, ni dete, ni kamen na kamenu. Ostala je reka Lipa, crvena kao Rio Tinto, mrtva, otrovana jalovištem čije ogromno brdo i sad stoji kraj nje. Mislim da im se slika sklapa, kao slagalica, zajedno sa onim slikama požara koji besne u Amazonu da prokrče put pohlepi. Došlo do kućnog praga.

Foto: Ivan Milosavljević

 

Zora me nalazi budnog, šetam sa Šivom i tražim jači signal, da pogledam ima li još kakvih vesti o požaru. Sa Čoka rakite se spušta Dandijev terenac. Šiva ga najavila režanjem. Staje na uključenju na regionalni put, vozač nas dugo gleda, a onda spušta prozor, nešto govori, ali ga ne čujem. Sad već režimo i Šiva i ja, pa odustaje od razgovora. Ostavićemo ostale da još malo odspavaju, jer očekujem da nam oko 7 stigne burek iz Žagubice – sve smo na put poneli, sem hrane. 

Od Žarkovog brda se diže dim i meša sa jutarnjom maglom. Brinem hoćemo li naći dron i snimke noćašnjeg požara, jer za ovo, morate da znate, da vidite i da razumete. Čitava istočna Srbija, sa svoja tri okruga, braničevskim, zaječarskim i borskim, postaje kolonija stranih kompanija a po površini i prirodnim bogatstvima nije manja od Kosova i Metohije, naprotiv, veća je i njenu tihu okupaciju gledamo već dugo. Vama je tiha, a nama gruva u ušima, vama je možda daleko, a nama, pred očima.

Budni smo svi i na nogama. Na Dumitrovom potoku, gde pored nekadašnjeg motela čekamo da nam stigne doručak, u 7 ujutro je užurbano kao u košnici. Huča vozila, noćna smena bušača odlazi, a jutarnja ih smenjuje. Desetine terenaca i pikapova bugarskih, rumunskih i beogradskih tablica. Pokraj njih muškarci u radnim odelima, umorni ili nerazbuđeni žagore na stranim jezicima. Pozdravljaju se i potom svako odlazi na svoju stranu, pa se ovo raskršće dosta brzo, za desetak minuta, ispraznilo. Miriše paljevina, a ptice u krošnjama obližnjih četinara ipak pevaju. 

Stigao burek, punimo baterije u praznim stomacima.  Odmah zatim krećemo da nađemo dron i obiđemo teren. Prvo nizbrdo, putem koji je Dandi proširio i ponovo nasuo. Bušilice bruje, svud po poljima gomilice zemlje koje krtice prave. Nakon jedne oštre krivine otvara se širok pogled na dolinicu i drugo brdo, Žarkovo. Da nije dima, ne bi isprva zapazili ni crne ožiljke požara. Dobro ga je vatra osakatila, samo stub vetromerača stoji na vrhu, kao da nije deo ovog sveta. Dron smo nakon petnaestak minuta hoda našli po poziciji zabeleženoj u digitalnom dnevniku letenja. Sve je u redu i na mestu, sve radi, a snimci su dobri. Radujemo se, leđima smo okrenuti požaru i ležemo po suvoj travi, Šiva njuška oko niskih stabala neke divlje voćke. Tako smo i zaspali - ovo je stvarno rat. Vatra, uništenje, hodaj, jedi, spavaj, stražari...mrzi, voli. Ne znam koliko vas je zadremalo u travi po Suncu, ali probajte ako niste, slatko se spava... I kratko. Idemo, bukova šuma, gore, dole, pa dva potoka iz kojih pijemo vodu, pa niz potok, malo gore kroz šumu i eto salaša oko koga je sve izgorelo. Tu, u dvorištu, ostavljamo rančeve i dižemo dron. Snimamo hektare sprženih pašnjaka i nagorelih šuma. Lebdimo nad dimom koji se još vije iz krošnji u dolinici i sa livada ispod vetromerača. Snimamo lajv, jer ko zna šta će spin doktori još da slažu, iskrive i izmisle. Možda, da požara nije ni bilo. 

Nazad idemo polako, noge su teške, vuku se po zemlji. U planini je razdaljina vazdušnom linijom bar dvaput kraća od one koju moraš prehodati. Opet pijemo iz potoka, pa hodaj uz potok, pa gore, pa na jednoj zaravni - odlučimo da je vreme za kratku pauzu i da uhvatimo još neki kadar. U tim pripremama pojaviše se dva vatrogasna vozila na putu kojim smo malopre prošli. Kako su čuli zujanje i videli dron, jedan od njih je krenuo ka nama. Pozdravismo se, kaže da su iz Bora i pita da li mogu da vide snimke požara iz vazduha. Odgovaramo da možemo i uživo da ga nadletimo, da vide sve što ih zanima. Dok naš „pilot” u društvu starešine vatrogasaca nadleće sve ponovo, mi sa ostalima pričamo o požaru. Ovi momci ne čekaju da im se postavi direktno pitanje i kažu otvoreno i bez sumnje da je požar podmetnut, da znaju s kim imaju posla i kome ovakvi požari idu u korist. Jedan se igra sa Šivom, voli pse i baš uživa. Svi su, sem starešine, mladići. Sve to traje petnaestak minuta i kad smo završili, starešina nam ljubazno i neusiljeno ponudi da nas odveze do Dumitrovog potoka. Prihvatili smo, naravno i srdačno se pozdravili sa onima koji ostaju. Nismo se slikali, što je možda loše za reportažu, ali dobro za duševni mir nakon svih onih politikanata koji vole da se slikaju pored hrabrih ljudi velikog srca. 

Usput razgovaramo i sa njim, stariji je i iskusniji, pa i škrtiji na rečima, ali na pitanje – da li je ovaj požar lokalizovan? – malo je zastao, nasmejao se blago i rekao: jeste, ali videćete, čim i vi i mi odemo, buknuće opet na drugoj strani”.

 

 Piše: Ivan Milosavljević, aktivista ekološkog pokreta Mlavska vojska