Moj grad

Gajić: Bavljenje Udruženjem "Osmi dan" ne smatram radom - ovo je moj život

Foto: A. Stepanović/Boom93

Foto: A. Stepanović/Boom93

Nevenku Gajić, predsednicu Udruženja za pomoć osobama sa L-down sindromom “Osmi dan “ u Boom93 anketi „Šta mislite o vidljivosti žena u javnom prostoru“ građani su prepoznali kao jednu od najuspešnijih žena iz oblasti humanitarnog rada u našoj lokalnoj zajednici. Sa Nevenkom smo razgovarali o vidljivosti žena u ovoj oblasti, o samom Udruženju i onome što prati svaki vid humanitarnog delovanja.

 

Udruženje “Osmi dan” postoji od 2014. godine. Prošle, 2024. godine obeležilo je jubilej  - deset godina postojanja.

“Do tada, bez obzira na postojanje populacije osoba sa Daunovim sindromom, da li zbog neinformisanosti ili zbog nekih drugih barijera, roditelji su samostalno vodili neke svoje bitke i nije postojalo udruženje”, kaže Nevenka Gajić za Boom 93. 

Dodaje da su možda postojali i tabui. 

“Te 2014. godine, sa porastom broja male dece koja su se rodila sa Daunovim sindromom i sa pojavom mladih roditelja koji su dobili takvu decu ukazala se potreba da se osnuje udruženje. Potreba je nastala, u stvari, iz razmišljanja i na osnovu sugestije defektologa koji je radio stimulaciju dece u razvojnom savjetovalištu, a to je gospođa Cica Petrović. Ona je prepoznala značaj stimulacije i značaj ujedinjavanja tih roditelja, sve u cilju pomoći deci sa Daunovim sindromom. Tako mi postojimo već skoro 11 godina”, objašnjava Gajić.

Prema njenoj proceni, žene su jako prisutne u humanitarnoj oblasti u našoj lokalnoj zajednici.

Govoreći o Udruženju Osmi dan, navodi da to za nju nije humanitarni rad, već je to njen život. 

“To je život koji ja živim jer imam dete sa Daunovim sindromom. Rad je ono za šta si finansijski nagrađen i od čega živiš. Bavljenje udruženjem, problemima udruženja, pomoći osobama i porodicama koje imaju decu sa Daunovim sindromom - to je postao moj život. To je postao model ponašanja cele moje porodice”, ističe Gajić.

Kao žena na čelu jednog udruženja, kako kaže, nije se susretala sa rodnim stereotipima.  

“Moram da kažem, bez lažne skromnosti, čini mi se da sam ja osoba koja ruši sve stereotipe. Pa i samo moje pojavljivanje sa Udruženjem “Osmi dan” na mnogim manifestacijama, eksponiranje naše dece bez stida, sa velikim ponosom, mislim da je srušilo sve stereotipe i tabue što se tiče osoba uopšte sa nekom smetnjom. Štaviše, sa ponosom mogu da kažem da sam od muške populacije uvek dobila veliku podršku. Ljudi su spremni da uče, otvorenog su uma i oni koji nisu znali naučili su naučili i onda su dali svoje maksimume da pomognu da se neke predrasude i problemi reše”, rekla je naša sagovornica. 

Pitali smo je da li su, prema njenom mišljenju, žene u humanitarnoj oblasti vidljivije od žena koje se bave nekim drugim javnim delovanjem, kao što je politika, preduzetništvo i sl. 

“Ja lično mislim da nije situacija takva i da su žene jako eksponirane, jako vidljive. Mislim da su žene kao ljudska bića puna vrlina dostigle maksimum eksponiranosti u ovom društvu i pokazale da mogu zaista mnogo i da ta ženska energija, u stvari, pokreće celu društvenu zajednicu”, kaže Gajić. 

Na pitanje da li mediji dovoljno izveštavaju o aktivnostima humanitarnih udruženja, Nevenka Gajić navodi da su samom  Udruženju “Osmi dan” mediji mnogo pomogli.

Vođenje ovakvog udruženja, uz sve njegove aktivnosti, podrazumeva puno emotivnih trenutaka. 

“Svaka radionica, svaka manifestacija je emotivni trenutak. Njihovi susreti, njihovi zagrljaji i njihovo prepoznavanje i njihova međusobna ljubav, to je jedan emotivni trenutak”, navodi Nevenka Gajić. 

Sa nama je podelila trenutke koji su na nju posebno uticali.

Jedan od njih dogodio se u jednoj igraonici u gradu, gde je organizovana proslava.

“Mislim da je baš bila proslava dana osoba sa Daunovim sindromom koja se u tom momentu poklopila sa rođendanom jednog našeg deteta koje, osim Daunovog sindroma, ima i udružene dijagnoze i do 12. godine nije hodao. On je prohodao i tada se prvi put našao u igraonici, u okruženju svojih vršnjaka, svojih drugara iz udruženja. Bilo je jako dirljivo prvo njegovo doživljavanje igraonice, tog prostora, ta njegova sreća, onda sreća njegovih roditelja što ga vide na nogama, pa onda iznenađenje povodom tog rođendana, a isto u tom prostoru. U istom tom momentu, pojavio se dečak od nepunih pet godina iz jedne male sredine, jer smo mi međuopštinskog karaktera, kome je, sticajem okolnosti, to takođe prvi put da se pojavi u jednoj igraonici. Mogu da vam kažem da i sada, kad se setim toga, jako emotivno reagujem jer to treba videti i doživeti”, rekla je Nevenka Gajić.

Drugi trenutak koji je podelila sa nama tiče se manifestacije u Republici Srpskoj.

“To je jedna manifestacija koju je moj prijatelj Dragoslav Šinik iz Republike Srpske, iz Gradiške, počeo da održava 2018. godine. On je želeo da napravi manifestaciju koja će okupiti osobe sa cele teritorije bivše Jugoslavije. I to je uspeo. Te 2019, kad sam se prvi put pojavila sa Udruženjem tamo, i na jednom mestu videla dve i po hiljade porodica sa decom sa različitim vrstama invaliditeta, ja sam sebe promenila za 180 stepeni, svoj život, svoju percepciju stvarnosti. Tu sam videla da je život jedan, da svako život ima u svojim rukama, da je radost, ljubav, veselje, muzika ono što treba svakom biću. Tu sam shvatila da smo mi potpuno isti. Mislim da je to isto jedan moment koji je mene osvestio u pozitivnom smislu i možda mi dao neke smernice i snagu da i dalje radim ovo što radim”, navodi Gajić.

Kako bi ono što rade humanitarna udruženja bilo vidljivije, potrebno je prihvatanje, smatra Nevenka.

“Ja molim roditelje da prihvate što pre i da shvate da je svaki vid stimulacije, čak i kod starije dece, potreban. Mi više ne radimo stimulaciju razvijanja nekih veština, već je stimulacija potrebna i radi očuvanja stečenih veština. Udruženja postoje tu da se deca susreću, da funkcionišu jer je to mnogo bitnije za stariji uzrast kad se gubi ovaj vid socijalizacije kroz školovanje, bilo da je u specijalnim odeljenjima ili u inkluzivnom tipu obrazovanja. Tu dolazimo u jedan vakuum gde deca nemaju prostora da se druže, a socijalizacija je za njih jako bitna. Htela bih da apelujem prvo na roditelje  da uzmu u obzir i razmatraju tu mogućnost da svoju decu što više uključuju jer je to jedan ključ za njihovu bolju budućnost”, kaže naša sagovornica. 

Mnoge žene iz njenog okruženja, koje ranije nisu bile u bliskom kontaktu sa osobama koje se suočavaju sa određenim izazovima, svoju humanost su osvestile kada su se sa takvim osobama susrele. 

“Živeći život uz mene i druge majke, one su osvestile sebe. Mi imamo širok krug takvih žena koje su humane, a nisu prepoznate u javnosti kao ja koja živim taj život i koja vodim jedno udruženje. Ja sam okružena jednim buketom sjajnih, humanih osoba”, kaže Nevenka. 

Govoreći o svom angažovanju u Udruženju, ističe da je jednostavno funkcionisati, ali da je svega potrebno malo više.

“Malo više energije, malo više volje, malo više snage, malo više interesovanja, malo više organizovanosti i uspeh je zagarantovan”, zaključuje Nevenka Gajić.